Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu koji je protiv Republike Hrvatske podnio Vladimir Šeks. U nastavku donosimo obrazloženje presude.
"U današnjoj presudi Vijeća u predmetu Šeks protiv Hrvatske (zahtjev br. 39325/20) Europski sud za ljudska prava jednoglasno je zaključio sljedeće:
Nije došlo do kršenja članka 10. (sloboda izražavanja) Europske konvencije o ljudskim pravima.
Slučaj se bavi pritužbom umirovljenog političara u kojoj tvrdi da je njegov zahtjev za pristup tajnim dokumentima iz arhive predsjednika države, a koji su mu potrebni za istraživački rad koji namjerava objaviti u knjizi, odbijeni iz razloga nacionalne sigurnosti.
Uplitanje u slobodu pristupa informacijama podnositelja zahtjeva bilo je nužno
Sud je posebno istaknuo kako je odluka predsjednice, kojom je odbijen zahtjev za skidanjem oznake tajnosti za neke od traženih dokumenata, temeljena na mišljenju specijaliziranog tijela koje se bavi pitanjima nacionalne sigurnosti, a tu odluku su potom potvrdili i Povjerenik za informiranje, Visoki upravni sud i Ustavni sud. Štoviše, zahtjev podnositelja zahtjeva za pristup dokumentima u većem je dijelu bio odobren.
Sud je zaključio da je uplitanje u slobodu pristupa informacijama podnositelja zahtjeva bilo nužno i razmjerno u odnosu na važan cilj očuvanja nacionalne sigurnosti, te da su naknadne neovisne provjere njegovog zahtjeva te odluke od strane domaćih tijela omogućile podnositelju zahtjeva dovoljno postupovne garancije te je ostao unutar okvira u kojem država može slobodno odlučivati o takvim stvarima.
Podnositelj zahtjeva, Vladimir Šeks, hrvatski je državljanin rođen 1943. godine i živi u Zagrebu (Hrvatska). Riječ je o umirovljenom političaru, koji je prethodno obnašao visoke funkcije u Hrvatskoj.
U lipnju 2017. godine Šeks je Hrvatskom državnom arhivu podnio zahtjev za pristup 56 dokumenata iz arhive Ureda predsjednika iz razdoblja od 1994. do 1999. godine. Tražio je pristup tim dokumentima u sklopu istraživanja za knjigu koju je pisao o osnivanju Republike Hrvatske. Dokumenti su bili označeni oznakom 'Državna tajna – strogo povjerljivo'.
Žalba odbijena u srpnju 2018.
Ured predsjednika zatražio je mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost o uklanjanju tajnosti. Potonji je savjetovao da se skine povjerljivost s 31 dokumenta, dok je smatrao da bi ostalih 25 dokumenata mogli naštetiti neovisnosti, integritetu, nacionalnoj sigurnosti i vanjskim odnosima zemlje. Ured predsjednice poslušao je taj savjet i donio takvu odluku.
Šeks se zatim obratio Povjereniku za informiranje – neovisnom tijelu nadležnom za zaštitu, praćenje i promicanje prava na pristup informacijama. Nakon uvida u relevantne dokumente, njegova žalba je odbijena u srpnju 2018. godine. Povjerenica se složila sa zaključkom da bi skidanje oznake tajnosti s navedenih dokumenata moglo naštetiti nacionalnoj sigurnosti i vanjskim odnosima zemlje, te nije utvrđeno da je ranija odluka izvršne vlasti bila štetna. Također je dodala da podnositelj zahtjeva u svojoj žalbi nije uspio objasniti zašto bi njegov interes za pristup tim informacijama bio važniji od toliko ključnih javnih interesa.
Odluka predsjednice kojom je odbijeno skidanje oznake tajnosti s 25 dokumenata kasnije su također preispitali i potvrdili Visoki upravni sud u listopadu 2018. te Ustavni sud u ožujku 2020. godine.
Knjiga gospodina Šeksa trebala je biti objavljena u proljeće 2021. godine.
Gospodin Šeks je uložio pritužbu Europskom sudu za ljudska prava, u kojoj tvrdi da odbijanje uklanjanja tajnosti dokumenata predstavlja kršenje njegovog prava na pristup informacijama prema članku 10. (sloboda izražavanja). Također se žalio i temeljem članka 6. stavak 1. (pravo na pravično suđenje) da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje u ovom predmetu. Zahtjev je predan Europskom sudu za ljudska prava 26. kolovoza 2020.
Odluka suda
Članak 10.
Prvo, Sud je istaknuo da je čl. 10 primjenjiv na predmet podnositelja zahtjeva. Ustvrđeno je da je podnositelj zahtjeva, kao bivši političar koji namjerava objaviti povijesnu knjigu, iskoristio svoje pravo da objavljuje informacije o pitanjima od javnog interesa, i u tu svrhu je tražio pristup informacijama.
Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pretrpio nikakvu značajnu štetu (pod čl. 35. stavak 3. (b) Konvencije) jer je u konačnici ipak uspio objaviti svoju knjigu. Sud odbio je odbio taj prigovor, imajući u vidu ono što je za podnositelja zahtjeva ovom odlukom dovedeno u pitanje, tj. daljnje istraživanje i kašnjenje u objavljivanju njegove knjige, koju je smatrao nepotpunom, kao i važnom načelnom pitanju koje iz njegovog slučaja proizlazi.
Stranke su se složile da je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo u u skladu sa zakonom – točnije člankom 22. Zakona o arhivskoj građi i arhivskim ustanovama. Sud se složio da je to miješanje imalo legitimne ciljeve zaštite neovisnosti, cjelovitosti i sigurnosti Hrvatske i njezinih vanjskih odnosa.
Nadalje, Sud je utvrdio da način na koji su domaće vlasti ocijenile podnositeljev zahtjev nije bio temeljno pogrešan ili lišen odgovarajućih proceduralnih zaštitnih mjera.
Vlasnik informacija (Ured predsjednice) je pažljivo pregledao dokumente koje je tražio podnositelj zahtjeva informacija, uz pomoć specijaliziranog savjetodavnog tijela (Vijeća za nacionalnu sigurnost), te je, u većem dijelu, zahtjev podnositelja zahtjeva za pristup dokumentima bio odobren.
Štoviše, odluka predsjednice kojom je odbijeno skidanje oznake tajnosti za neke od traženih dokumenata kasnije su razmotrili i potvrdili i povjerenica za informiranje, Visoki upravni Sud i Ustavni sud. Posebno se ističe povjerenica za informiranje koja je pregledala dokumente o kojima se radi i koja se ni u jednom trenutku nije suprotstavila ranijem mišljenju savjetodavnog tijela ili ponudila argumente za suprotnu odluku.
Konačno, Sud je bio svjestan da se u kontekstu nacionalne sigurnosti od nadležnih tijela ne može očekivati da u svjim obrazloženjima pružaju istu količinu detalja kao, na primjer, u običnim građanskim ili upravnim predmetima. Navođenje detaljnih razloga za odbijanje uklanjanja tajnosti strogo povjerljivih dokumenata bi lako moglo biti u suprotnosti sa samom svrhom zbog koje su te informacije dobile oznaku tajnosti. Uzimajući u obzir opseg postupovnih zaštitnih mjera koje su u ovom predmetu bile dostupne podnositelju zahtjeva, Sud se uvjerio da su razlozi koje su nacionalne vlasti navele za odbijanja pristupa dotičnim dokumentima podnositelju zahtjeva nisu samo bili relevantni, nego su i u danim okolnostima bili dovoljni.
Sud je zaključio da je uplitanje u slobodu pristupa informacijama podnositelja zahtjeva bilo nužno i proporcionalno važnom cilju nacionalne sigurnosti, te da je naknadna neovisna domaća revizija njegovog zahtjeva ostala u okviru u kojem država ima široku diskreciju široku slobodu ('granična procjena') odlučivati o takvim stvarima.
Prema tome, nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.
Članak 6.
Sud je smatrao da je već preispitao glavna pravna pitanja iz predmeta podnositelja zahtjeva, te da nije bilo potrebe da se uopće donosi odvojena ocjena o prihvatljivosti i osnovanosti njegovog prigovora po članku 6."
