Umjesto uobičajenih analiziranja glazbenih aktualnosti u Hrvatskoj i šire, ovoga tjedna donosimo vam ekskluzivan uvid u noćni život "Grada svjetla", još uvijek ultimativne turističke destinacije u Europi, čarobnog Pariza.
Nakon što provedete dan penjajući se po Eiffelovom tornju, Slavoluku pobjede ili zamišljajući kako Quasimodo 'harači' po mitskoj crkvi Notre Dame, prvo što ćete primijetiti pripremajući se za večernji izlazak jest koliko je u stvari daleko klub u koji morate stići.
Odaberete li najbrži i, što je možda još važnije, najjeftiniji oblik prijevoza, podzemnu željeznicu, pripremite se na nekoliko presjedanja i oboružajte zavidnom količinom koncentracije, neophodne za snalaženje u prilično labirintskom sustavu pariškog metroa.
Zbunjenosti netom pristiglog Hrvata ne pomaže ni užurbanost lokalaca koji, dok pokušavate otkriti kojim putem stići do željenog vlaka, pokraj vas jure kao da ih netko progoni. Ukoliko si priuštite malo luksuza i sjednete u taksi, do ludila će vas dovesti činjenica da se taksimetri ne zaustavljaju dok, primjerice, čekate u gužvi, zbog čega na stajanje u mjestu možete spiskati i do 50 kuna.
No, vratimo se samim provodima – sasvim očekivano, u Parizu 'nema čega nema', a tijekom svoje vikend avanture odlučio sam posjetiti znamenite, stotinjak godina stare klubove/koncertne dvorane Le Bataclan i Le Zenith te nastupe velikih pop nada The Drums i Metronomy.
Le Bataclan datira još iz prethistorijske 1832. godine pa se, čekajući koncert, možete zabavljati i zamišljanjem kako su na istom mjestu izgledali provodi vaših 'istomišljenika' početkom prošlog stoljeća. Veličina same dvorane otprilike je identična onoj zagrebačkog Boogalooa, što garantira dobru atmosferu i bliski kontakt s izvođačima.
Što se samih Drumsa tiče, riječ je o američkom bendu koji na osebujan način spaja doo-wap i rani rock'n'roll s utjecajima synth-popa osamdesetih i aktualne gitarističke glazbe. Kroz 80-ak minuta svirke hitovima poput „Days“ i „Let's Go Surfing“ potvrdili su da od njih možemo očekivati velike stvari te nam otkrili kako bi zvučalo da je Elvis poživio i, na primjer, postao pjevačem New Ordera.
Nedaleko ovog kluba pronaći ćete i ulice prepune kafića u rasponu od ultraskupih trendi mjesta do klasičnih rock birtija koje ne nude ništa osim dobre atmosfere i pločnika na kojem možete ispijati svoje piće.
Vrijedi izdvojiti kultni bar Motel, svojevrsni spomenik koncertnoj povijesti grada u kojem vas sa svakog zida gledaju plakati legendarnih nastupa Oasisa, Happy Mondaysa i drugih, većih britanskih pop-rock veličina.
Fascinaciju Parižana glazbom osamdesetih posebno sam osjetio idući dan, kada su u znatno većem Zenithu svirali londonski Metronomy. U pitanju je još jedna dvorana bogate povijesti, nekoć davno smještena u kvart danas ispunjen skoro pa isključivo siromašnim imigrantima.
Tako će vam se putem do Zenitha događati bizarne stvari poput činjenice da ste nerijetko jedini bijelac u podzemnoj ili potpune nemogućnosti da poslije koncerta ugledate neki taksi. Pomalo depresivno okruženje kulminiralo je nastupom Metronomyja, jednog od najprecjenjenijih i, pogotovo u koncertnom smislu, najbezličnijih bendova današnjice.
Za razliku od Drumsa, oni su u svoj zvuk odlučili ugraditi ono najgore iz osamdesetih pa u njihovim pjesmama otkrivate i tragove grozomornih bendova poput Level 42 ili nekadašnjih zagrebačkih miljenika Classic Nouveaux. Usprkos tome, u Francuskoj uživaju status božanstava pa su karte za njihov koncert planule za svega sat vremena iako je riječ o mjestu koje prima šest-sedam tisuća ljudi.
Za kraj riječ-dvije o bizarnom načinu na koji su gradske vlasti riješile problem povratka iz noćnih provoda svojih stanovnika. Naime, kako se vikendom metro zatvara u dva sata ujutro, a taksiji i autobusi iznimno su rijetki, u skoro svakoj ulici možete iznajmiti bicikl kojim ćete se odvesti do kuće. Uzmite u obzir stanje u kojem se većina nalazi nakon cjelonoćnog partijanja i probajte zamisliti kako izgleda taj 'Tour de France'.
