Liječnici, sestre, učitelji vjeruju da je konačno došlo vrijeme da država nešto bolje nagradi njihov rad.
''Ako smo u Ustavu definirali Hrvatsku kao socijalnu državu, onda
je kao takvu moramo i braniti. I to ne samo oni koji u
javnom i državnom sektoru rade, već i oni kojima je ona osigurala
profesionalni i osobni uspjeh, kao i oni koji smatraju potrebnim
da Hrvatska i dalje ostane socijalna država. Odrastao sam u
takvoj Hrvatskoj, meni i mojoj obitelji ona je devedesetih
omogućila niz socijalnih povlastica što tada nije bila rijetka
pojava i ne sramim se reći da sam i dijete socijalne države. Ako
želimo i dalje u društvu omogućiti vertikalnu mobilnost, onda
ćemo braniti socijalnu državu koja to omogućava. Branit ćemo je i
ako ljudima želimo osigurati barem percepciju vertikalne
mobilnosti'', istaknuo je Velibor
Mačkić s katedre Ekonomske teorije na Ekonomskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u razgovoru za
Novi list.
Međutim, ''što će vam država ako ste rentijer'', pita i
upozorava: ''Hrvatska ekonomija je rentijerska i kvazirentijerska
i dok je kvazi-rentijeru država, idealno neefikasna, potrebna,
jer mu omogućava posao temeljem političkih veza i poznanstava,
rentijer državu ne treba. Za njega država krade novac i hrani
tzv. uhljebe. Rentijer zagovara minimalnu državu koja ga treba
pustiti na miru kako bi sam zaradio novac. Njemu ne treba javno
financirano obrazovanje i zdravstvo, koje se financira iz
njegovih poreznih davanja. On će se sam pobrinuti za sebe. Ali
većina hrvatskih građana nisu rentijeri i njima socijalna država
zaista povećava raspoloživi dohodak i kvalitetu života''.
''Zadnja istraživanja koja su rađena 2016. godine sugeriraju
da većina zaista želi socijalnu državu te da su školstvo i
zdravstvo među tri institucije u koje ljudi imaju najviše
povjerenja. Hrvatski građani nisu zadovoljni funkcioniranjem
tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj, odnosno oni priželjkuju
razvijene mreže socijalne sigurnosti. Pod Rawlsovim 'velom
neznanja' većina ljudi bira pravednije ishode i veću
sigurnost. Ono oko čega se možemo sporiti je u kojem dijelu ćemo
trošak financiranja obrazovnih i znanstvenih usluga prebaciti na
pojedinca, ali priča oko isplate bruto plaće na ruke funkcionira
jedino ako ste mladi, zdravi i imate posao'', objasnio je Mačkić
i podsjetio da ''postoji više od jednog uspješnog modela
kapitalizma i u njima je uloga države sve samo ne uloga noćnog
čuvara''.
Uostalom, ''ne postoji ekonomija u kojoj država ne igra nikakvu
ulogu, pojedinci koji daju takve izjave su ideološki
zaslijepljeni i ekonomski neobrazovani'', upozorio je Mačkić,
koji se, između ostalog, osvrnuo i na izostanak reformi kazavši
da su one ''kao bicikl, moraju se kontinuirano provoditi i onda
su rezultati vidljivi''.
''Ako je netko imao mogućnost izgraditi socijalnu državu u
tržišnim uvjetima, po principima neokorporativizma, onda su to
bile Hrvatska i Slovenija. Slovenija je išla tim putem, održavala
je i razvijala mehanizme zajedničkog dogovaranja i kontrole
razine plaća i troškova. Hrvatska nažalost nije. Na primjer, kako
će Njemačka, ogledni primjer neokorporativizma, reagirati ako se
zaista nastavi usporavanje ekonomije? Za početak će sve tri
strane (poslodavci, sindikati i država) sjesti i dogovoriti oko
politike plaća, hoće li država dokinuti tzv. doktrinu crne nule i
povećati proračunski deficit kako bi povećala agregatnu
potražnju. Sve je to moguće zato jer u Njemačkoj država nije
netko koga se želi istjerati van iz sobe'', istaknuo je
Mačkić.
Za početak je, naglašava, potrebno krenuti od apsolutne
transparentnosti: ''Kako proračunske, koju godinama uspješno
zagovara Institut za javne financije, tako i transparentnosti u
donošenju i provođenju javnih politika i procesa javne nabave.
Nakon toga je paradoksalno, ali u domaćim okvirima nažalost
potrebno, postići konsenzus oko važnosti i uloge koji javni
sektor ima u proizvodnji javnih dobara, ispravljanju tržišnih
propusta i postavljanju temelja na kojem privatni sektor
osigurava i gradi necjenovnu konkurentnost svojih dobara i
usluga. To podrazumijeva i prestanak križarskog rata protiv tzv.
uhljeba. Zatim na red dolaze i zaposlenici lokalne i regionalne
samouprave. Politički određen i nepotrebno velik broj lokalnih i
regionalnih jedinica treba sagledati u kontekstu administrativne
decentralizacije, ali i još važnije fiskalne decentralizacije bez
koje ona prva ne znači apsolutno ništa što je vidljivo iz
dosadašnjeg iskustva''.
Pitanje fiskalne decentralizacije nas dovodi do ključnog
problema, ističe Mačkić: potrošno orijentiranog poreznog sustava:
''Od svih »reformi« u poreznom sustavu nismo napravili nijednu
koja će nas činiti otpornima na krizu. Propustili smo, priliku
porezne prihode barem donekle temeljiti na prihodima od direktnih
poreza (rada i kapitala), koji mogu postati prihod lokalnih
jedinica vlasti čime bi fiskalna decentralizacija imala smisla. U
ovom trenutku, sljedeća recesija automatski podrazumijeva pad
potrošnje i prihoda od PDV-a, uz istodobno povećanje rashoda za
socijalne usluge, odnosno povećanje proračunskog deficita. Karte
su podijeljene, oni koji sjede za stolom nemaju poticaj da se
nešto promijeni. Znači poticaj za promjene može biti samo
eksterni. Samo nas sljedeća kriza može potaknuti na promjene i to
je najveća tragedija Hrvatske''.
Nažalost, nismo ništa naučili iz prošle recesije, upozorava te
dodaje: ''Turizam je apsolutno prokletstvo resursa. Da nema
turizma, morali bismo se drukčije ponašati. Ljudima se
jednostavno ne isplati ulagati u znanje. Zašto biste vi ulagali u
znanje i, završili, primjerice, veterinu ili strojarstvo nakon
minimalno pet godina studija, zaposlili se i plaćali ogromne
iznose poreza na dohodak, kad možete ostati u Primorju, Istri ili
Dalmaciji i iznajmljivati apartmane i plaćati za njih samo
paušal''.
A na pitanje koje mnoge zanima - hoće li nova recesija biti
uobičajeni ciklus u ekonomiji ili će udariti poput one iz
2008. godine, Mačkić odvraća: ''Recesije su, kao i ekspanzije,
normalna faza u poslovnom ciklusu, ali ekonomija kao znanost još
nije uspjela u točnom predviđanju njezinog nastanka. Uspjeli smo
klasificirati uzroke nastanka, tako da bi ova vjerojatno mogla
biti uzrokovana vanjskim efektima (npr. trgovinski ratovi i drugi
politički događaji kao Brexit), ali to je manje-više to od nas
kao struke''.
''Recesija će neminovno doći, ali sumnjam da će imati posljedice
kakve je imala zadnja kriza. Sadašnja ekspanzija u SAD-u je
najduža i jasno je da tome mora doći kraj. Ali ako promatramo,
primjerice Njemačku, koja je nama važna, ona je akumulirala
dovoljno internih kapaciteta (proračunski suficit zadnjih
nekoliko godina), da uz raspoložive kapacitete EU uspješno
odgovori na prijetnju recesije. Kada i nastupi recesija, neće
biti tako dramatična kao ova prethodna'', zaključuje Mačkić.