I ove godine majka Olivera sa svojim sinovima Dominikom i Dejanom proslavit će Božić u privremenom smještaju – stanu svoje šogorice. Nakon što je u dvije godine, 2006. i 2007., rodila sinove s teškim mentalnim oštećenjima, problemi u ovoj obitelji samo su se krenuli nizati.
Tridesetsedmogodišnja Olivera i njezin suprug Dražen, vjenčali su se 2004. godine i iz Bosne i Hercegovine preselili u Kaštel Novi. Privremeno, kako su i sami mislili, dok ne srede svoje potkrovlje. No vrlo brzo, njezin prvi sin Dominik, došao je na svijet.
“Bio je najnormalnija beba, samo je stalno plakao”, priča nam Olivera očima usmjerenim na sina koji bezbrižno gleda crtani film. Vrlo brzo ponovno je zatrudnjela. a tad su krenuli i opasni zdravstveni problemi s Dominikom. Epilepsija, Cerebralna paraliza i Dendy Walker sindrom – točnije, teško oštećenje mozga. Čim je rodila Dejana, Olivera je preventivno obavila sve pretrage. Iako su joj liječnici tvrdili da je s Dejanom sve u redu – i on je s nepune dvije godine počeo dobivati epileptičke napadaje.
Već 10 godina, ova majka nije mirno prospavala noć
“Dvadeset i četiri sata dnevno oči mi moraju biti uperene u njih, ne mogu ih ostaviti niti minutu”, priča Olivera.
Nezaposlena, bez vozačke dozvole i automobila, mlada majka praktički je samohrana. Njezin suprug Dražen, zbog cjelokupne situacije morao je otići u Njemačku, gdje povremeno radi i priskrbljuje za obitelj. Svega tri puta godišnje posjeti obitelj na dva tjedna. Sinovi ne žele ostati sami s njim, jer se nisu navikli na njega.
Doslovno se razbole ako im majka nije u blizini.
“Otišla sam jednom na dva dana u Liku kod svojih, povela sam i Dejana. Treći dan sam se morala vratiti jer je Dominik dobio temperaturu 40, proljev i povraćao je, a čim sam došla on je ozdravio”, priča Olivera koja perifernim vidom u svakom trenutku ima svoju djecu pod nadzorom.
Dejanovo stanje nešto je bolje – samostalniji je, može poneku riječ izgovoriti, koristi se sličicama, iako mu je motorika dosta oštećena – sve razumije.
Dječaci pohađaju nastavu u Centru za odgoj i obrazovanje Juraj Bonaći gdje provode po četiri sata tri dana u tjednu. Druga dva dana po tri sata su na terapiji u Centru za rehabilitaciju “Mir”.
“Dejan pohađa školu već tri godine, a za Dominika sam se uspjela izboriti tek ove godine”, kaže Olivera.
Naime, ova majka tvrdi da “za njegovo stanje i dijagnozu nema adekvatne terapije u hrvatskom obrazovnom sustavu”.
Kako im pomoći, saznajte na portalu Splitski dnevnik.
