Mario Miletić potkraj siječnja promijenio je svoju adresu. Dubrovčanin koji je osnovao Hrvatsku udrugu korisnika parkirališnih usluga te vrlo često i vrlo otvoreno kritizirao različite društvene anomalije, ali i upozoravao na loše stanje u državi, svoju je sreću odlučio potražiti u Irskoj koja je novi dom tisućama Hrvata.
Za Dubrovački dnevnik ispričao je nešto više o svojim iskustvima, ali i o odluci o kojoj je dugo razmišljao. Nakon što je u siječnju sletio u Dublin morao se nakon tjedan dana vratiti zbog privatnih razloga, no od preseljenja nije odustao. Kako kaže, ostanak u Hrvatskoj nije bio opcija.
„O odlasku razmišljam godinama, od prvoga pokrenutog pravnog postupka (dobivena presedanska upravna tužba protiv Sveučilišta u Dubrovniku). Prije odlaska sam odlučio poduzeti sve što je u mojoj moći, pokušati promijeniti stvari te pokušati pozitivno utjecati na društvo pa s kolegama osnivam udrugu civilnog društva. Ideja o odlasku se de facto sama realizirala. Kada nešto odlučite, sve se uroti da to i ostvarite. Premda, malo je tu i internet pomogao“, kaže kroz smijeh Mario koji trenutno radi kao barmen u jednom irskom pubu, no tu se ne namjerava zadržati.
Stoga svakodnevno aplicira na oglase za radna mjesta, a cilj mu je zaposliti se u IT industriji. Kontaktirao je čak i Google, a cilj mu je nastaviti se obrazovati, možda i završiti fakultet u Irskoj. Odluka o odlasku nije bila laka.
Često sam na rubu da kupim kartu za natrag
„Odlazak je bio iznimno težak, još uvijek jest i svakim danom sam na rubu da kupim avionsku kartu za Dubrovnik. Bližnji kao bližnji, do posljednjeg dana (i prvog i drugog) nisu vjerovali u odlazak. A i sada im je teško, barem tako kažu“, izjavio je Mario.
Počeci su uvijek teški pa se valjalo naviknuti na drukčije običaje, klimu, pronaći stan, no Mario smatra kako mu odlično ide, a želja za učenjem i novim iskustvima ga ne napušta.
„Prvo iskustvo je bilo pomalo negativno, kolizija običaja. Ali nakon objašnjenja, pozitiva je prevladala te sam se opet vratio. Kako su mi Irci objasnili, vrijeme u veljači 2020. je najlošije u posljednjih nekoliko godina, nakon našeg sunca u siječnju, ogromna promjena na gore. Za sada mislim da sam se dobro snašao, jezik mi nije problem, online funkcioniranje sustava mi je odlična stvar, a sve ostalo pomalo učim. Najveći izazov je pronalazak stana s prihvatljivom cijenom jer su astronomske za naše pojmove“, izjavio je Mario.
Najveći hrvatski problem je nerad institucija
U Hrvatskoj mu je, kako kaže, iznimno smetalo nefunkcioniranje institucija, što nije slučaj u Irskoj u kojoj se, naglašava Miletić, prava radnika iznimno poštuju. Opća inertnost, nepotizam, atmosfera manje vrijednosti, laži koje su dolazile od predstavnika političke vlasti te, kako kaže, umjetno stvarana negativna atmosfera samo su neki od razloga njegova odlaska iz Hrvatske.
“Jedna od činjenica koju sam spoznao jest da Hrvati, barem na području uz more, nemaju toliko loš životni standard, više imaju lošu percepciju o istom. Tu mogu iznositi samo osobno mišljenje temeljem svog iskustva tj. života u Konavlima i Dubrovniku. Ako standard procjenjujemo po visini plaća, Hrvati su ispod irskog. Plaće za poslove sa srednjom stručnom spremom su malo veće, ali uz bitnu razliku da se zakonska prava radnika u Irskoj poštuju do zakonski definiranog slova. Ako standard procjenjujemo po općoj kvaliteti života, Hrvatska je raj na zemlji, ako izuzmemo ovršne postupke. Svaka država ima svoje 'mušice', a najveći hrvatski problem jest, sukladno mom iskustvu, selektivni i opći nerad institucija. Iako je irski narod iznimno srdačan i spreman pomoći i izvan svoje odgovornosti, prava radnika se poštuju u tolikoj mjeri zato što poslodavac zna posljedice ako postupa suprotno zakonu“, izjavio je.
Hrvatski mentalitet opisuje kao stalni strah od nečega, stalni život u prošlosti te u strahu od budućnosti. Tvrdi kako su ljudi u Irskoj srdačni, otvoreni i nadasve cijene Hrvate kao radnike i osobe.
No, s druge strane, naglašava kako ni Irska nije ''obećana zemlja'' kako se često pokušava prikazati. Baš kao i svaka, i ona ima svoje prednosti i mane.
„Irski narod je dosta toga tijekom povijesti proživio te su trenutačno 'američka vrata' u EU, a iščekuje se i ishod Brexita… Ako ste sposobni i želite raditi, gospodarstvo će vam pružiti šansu a da ne morate 'vući rođaka za rukav'. Mislim da vam nitko ništa ne može obećati, da se za sve trebate sami potruditi“, kaže Miletić.
Fali mi miris mora, kava, obitelj, ali ne i političari
U Irskoj je susreo ljude s područja bivše Jugoslavije koji su se odlučili na odlazak pa si međusobno pomažu, a srdačni su i Irci.
„Prvi kontakt sam imao s jednom irskom obitelji, nevjerojatne osobe! I to je ujedno bio moj prvi susret s irskom dobrodošlicom. Upoznao sam desetak osoba s naših prostora, iskustva i dojmovi su različiti. Iako nisam upoznao puno ljudi s naših prostora dosad, imamo jednu prednost koju ondašnji emigranti nisu imali, a to su društvene mreže i grupe na kojima međusobno pomažemo jedni drugima. Kako su mi i govorili, Balkan je u svijetu jedno i spremnost na pomoć nije sporna, barem sukladno mom iskustvu. Ima nešto u 'našim' ljudima...,“ kaže Miletić.
Na pitanje namjerava li se vratiti u Hrvatsku, Miletić tvrdi kako bi se trebao vratiti za godišnji, a zasad je plan zaraditi i općenito se odmaknuti od negativne atmosfere koju u Hrvatskoj osjeća, što je i glavni razlog njegova odlaska.
„Trenutačni plan mi je svakako povratak. Hoće li to biti za pola godine, godinu, dvije, tri, ovisi o stanju i situaciji u Hrvatskoj. Konavljanin, Dubrovčanin, Hrvat... Konavle i Dubrovnik su moja domovina, ništa ih ne može zamijeniti,“ kaže Mario kojemu Dubrovnik ipak nedostaje.
„Vezano uz moj dom mi sve nedostaje! Nevjerojatno koliko cijenite male stvari, kao što je toplina sunca, koliko ih sad primjećujete. Nedostaje mi obitelj, prijatelji, jezik, miris mora, kava, sve ono što je sačinjavalo moj dosadašnji život“, kaže Mario. A ono što mu ne nedostaje jesu političari.
„Nikako mi ne nedostaje politika i političari, osobe koje svaki dan iskaču iz medija, uzrok što ne možemo ostvariti raj na zemlji“, zaključuje Miletić za Dubrovački dnevnik.