Scenarij u kojem ćemo sva tri dana INmusica odgledati na suhom već godinama izgleda kao znanstvena fantastika, no čak i u tom kontekstu ovo što se događalo u utorak djeluje pomalo nadrealno. Scena u kojoj pet-šest tisuća ljudi pleše usred blata i kaljuže kao da se nalaze na plesnom podiju nekog diskokluba zauvijek će se urezati u povijest festivala, za što zasluge dobrim dijelom vrijedi pripisati fantastičnom setu britanske drum'n'bass senzacije Rudimental.
Općenito, line-up drugog dana u svakom je pogledu nadmašio otvaranje jubilarnog INmusica te su se, s iznimkom razočaravajuće Batide, izvrsni ili barem iznadprosječni nastupi nizali jedan za drugim. Počelo je garažnom rock paljbom starog nam znanca Jesseja Hughesa i njegovih Eagles Of Death Metal. Premda je riječ o bendu koji najveći dio svoje popularnosti i statusa duguje povremenim suradnjama s Joshom Hommeom iz Queens of the Stone Age, na pozornici su vrlo zabavni i moćni, a imaju i nekoliko zaista solidnih pjesama („I Want You So Hard“, „Cherry Cola“). Jesse se u utorak potvrdio i kao izniman „showman“ pa je tako, pred kraj koncerta, na „bombardiranje“ grudnjacima uzvratio mini striptizom.
Batida, projekt angolsko-portugalskog producenta Pedra Coquenaoa, zato nas je propisno „zagnjavio“ svojim „zidom perkusije“ u kojem je iza bezbrojnih sampleova različitih ritmova i udaraljki bilo nemoguće pronaći nešto nalik pjesmi.
Stvari su ponovno došle na svoje zahvaljujući američkoj indie grupi Death Cab For Cutie. Premda njihov hibrid emo rocka, gitarističkog popa i mračnijeg ogranka post-punka (Echo & The Bunnymen, The Sound) možda i nije nešto što bi pasalo atmosferi velikih open-airova, ekipa Bena Gibbarda već je uvodnom „The New Year“ počela ispisivati upravo savršeni soundtrack nebu iznad Jaruna. Gitare pune efekata pružale su idealnu pratnju krhkom Gibbardovom vokalu i, krajnje neočekivano, ostavljale najbolji dojam prilikom izvedbi s inače razočaravajućeg zadnjeg albuma „Kintsugi“. Tako su „Black Sun“ i „Little Wonderer“, za koje sam se izvorno nadao da ih neće odsvirati, prometnule u najbolji dio njihovog koncerta.
La Roux, nekoć duo a danas zapravo alter-ego pjevačice Elly Jackson, gledao sam u Austriji i Šibeniku i oba je puta bila istinski katastrofalna. Najveći problem, koji je u međuvremenu nekako uspjela riješiti, bio je njezin vokal, u to vrijeme preslab i nesposoban da bez pomoći studijskog „čarobiranja“ odradi imalo zahtjevnije dionice. Sada je glas bio na „visini zadatka“, izvedbama hitova poput „Bulletproof“ i „In For The Kill“ nema se što prigovoriti, a i ostatak materijala izveden je dovoljno dobro da Elly potvrdi kao jednu od najsuvislijih predstavnica već neko vrijeme aktivnog synth-pop revivala.
A onda je uslijedila plesna bomba zvana Rudimental! Londonska četvorka, za ovu priliku pojačana bendom, u kojem posebno vrijedi izdvojiti brass-sekciju, i iznimnom vokalisticom Anne-Marie, u oko sat i pol je dotakla sva najznačajnija mjesta povijesti plesne glazbe pa su se tako iz energičnog drum'n'bassa spuštali u lagani meditativni house, napušeni dub i reggae pretvarali u tvrdi funk na tragu Funkadelica, ni u jednom trenutku „ne spuštajući gas“. Atmosfera je, usprkos neljudskim uvjetima, bila slavljenička i navijačka, čemu su pridonosili i sami članovi grupe neprestanim nabrijavanjem okupljenih. Ukratko, bila je to pokazna vježba čiji je cilj bio objasniti nam kako se uživo treba izvoditi plesna glazba i veliki favorit za titulu najboljeg nastupa ovogodišnjeg INmusica.
U sitne sate uveo nas je legendarni Mike Skinner koji se, nekoliko godina nakon sjajnog koncerta kao The Streets, vratio u ulozi DJ-a. Baš poput Rudimentala, skakao je od žanra do žanra, drum'n'bass i techno spajao s pop refrenima Michaela Jacksona te između dva miksa nasmijavao publiku komentirajući vrijeme i ostale izvođače na festivalu. Čitavo ludilo zaokružila je skupina razularenih Britanaca koja je veliku lokvu u blizini iskoristila kao svoj privatni bazen, valjajući se i gađajući blatom!
