Rijetko je koji dio Hrvatske zadnjih godina izgubio stanovnika kao sisačko moslavačka županija. I ne samo zbog potresa. Sisak je recimo izgubio 10 posto. Industrija je propala, zrak nije najbolji, nema puno prilika. Ali zato su im stigli neki novi ljudi. U Sisku ćete danas najnormalnije susresti Kamerunca, Sirijca ili Turčina. I, zamislite, oni tamo žive sasvim normalno. Kuhaju, druže se, rade, imaju krov nad glavom.
Svoje stare kuće ostavili su u drugim državama, sada žive u Hrvatskoj. I ne, ovo nije još jedna priča o azilantima i strancima. Ovo su punopravni stanovnici Siska kojima smo stigli u goste.
"Ja sam Safiatou Sagiara, sada ja živim u Sisak i ja samo 39 godina", rekao je Safiatou koji je došao iz Obale Bjelokosti.
"Nakon prvog tjedan sam se učlanio u Sveučilišnu knjižnicu. Tamo sam stalno, imam puno prijatelja tamo", kaže Yunus Emre Ozudogru iz Turske pokazujući iskaznicu knjižnice.
"Ovo je novi život, novi jezik, sve iz početka. Hvala Bogu, malo po malo malo po malo i evo Vas!", kaže Sirijac Yousef Mohammad.
Rade, uče hrvatski jezik, druže se i kuhaju! Jer živjeti u drugoj državi, neke druge kulture nije nimalo lako. I ne kaže se bez razloga da ljubav ide kroz želudac, jer hrana spaja ljude.
Večere s novim susjedima, tako se zovu okupljanja koje je ove godine organizirao Centar za kulturu dijaloga. Nevladina udruga koja pomaže azilantima snaći se u Hrvatskoj, bio to posao, učenje jezika, mjesto stanovanja, ili pronalaska novih prijatelja.
Emre je za desert pripremio tursku baklavu, a za hrvatsku kaže: "A dobra je, ali nije to to. Drukčija je.“
Nismo mogli odoljeti, a da ga ne zamolimo da nam razjasni zove li se u Turskoj burek sa sirom sirnica ili burek?
"Da, sa sirom, mesom, špinatom, krumpirom. Da, sve je moguće", kaže.
I dok su oni razmjenjivali okuse svojih zemalja, mi smo ih upitali što njihova nepca najviše vole od hrvatske hrane.
Kao krumpiri. Njoke. Jako ih volim. Riba, zaboravio sam ime... Ah, pržene lignje!“, kaže Emre.
"Ćevapi s krumpirima, lukom, salatom", rekao je Yousef.
"Ćevapi, njih jako volim. Ćevapi su jako popularni vidimo", potvrđuje i Safiatou.
"Najviše volimo ćufte, to nam je najdraže. Kod vas su male, a kod nas velike", kaže Zahida.
A tko god im dođe u goste, dobit će kavu ili crni čaj.
Obitelj Muhamed je u Hrvatskoj već četiri godine. Najstarija Zahida pazi na Eservan, Lamiu, Muhameda Alija i najmlađu, Jasmin, prvu Hrvaticu u obitelji, rođenu u Sisku. Svi idu u školu, uče hrvatski, Zahida, iako najstarija, u trenutku kada su otac i majka bježali iz Sirije, imala je samo četiri godine. Rata se ne sjeća, ali se sjeća da nije bilo sigurno.
"U Hrvatskoj se osjećamo sigurno i naravno toplinu, imamo prijatelje, dok smo zajedno, iako nemamo puno, ono što imamo, podijelimo", kaže Zahida.
"Puno je razlika, znate da tamo nema ništa, nema života, teško je, svaki dan nema vode, struje, kruha, posla", rekao je Yousef.
I dok su jedni stigli iz razrušenoga Alepa, Emre je doselio iz Istanbula.
"Nažalost, način na koji se u Turskoj vlada, nije uopće demokratski. Zato puno ljudi odlazi iz zemlje, odlaze u Njemačku, Švicarsku, Nizozemsku, Englesku. Sve su to visokoobrazovani ljudi", kaže Emre.
Ovdje je dvije godine, radi kao softverski inženjer, želi postati punopravni član društva, a Hrvatski jezik ide vježbati na plac!
"Ne kupujem, ma ništa, samo dođem razgovarati. Kako si, sve dobro? I tako malo pričamo. Znam hrvatski, ali nije dobro", kaže Emre.
Da naš jezik nije nimalo lagan zna dobro i Safitou, ovdje je malo više od godine dana. I ona je stigla iz dalekih krajeva, od Obale Bjelokosti pa sve do Siska. U početku je bilo, kaže, malo čudnih pogleda, ali sada je svi znaju.
"Mislim da u Sisku baš nema crnaca, jer kad izađem van kuće, svi me gledaju. Pa su mi objasnili da je ovo mala sredina, nije kao Zagreb gdje su navikli vidjeti druge rase. Sada je dobro, svi znaju da tu živim. Neki ljudi su sretni kad me vide, neki se žele slikati", kaže Safitou.
Pa kako je Sisčanima ona egzotična, tako smo i mi egzotični njoj.
"Meni su Hrvatice jako lijepe, mislim i muškarci isto. Ipak su mi draže žene, lijepe su, visoke. Kad ugledam ženu, kažem, dobro je, može", smije se.
Naši domaćini žive dobrim životom, rade, uče jezik i ne planiraju
se seliti.
