Prije nekoliko tjedana analizirao sam trajnu fascinaciju hrvatske publike nekoć velikim, a danas u dobroj mjeri isluženim pop i rock zvijezdama osamdesetih. Sudeći po onom što smo posljednjih mjeseci imali prilike slušati i gledati, ispred ostatka svijeta nalazimo se barem 15 ili 20 godina.
Naime, samo letimičan pogled na najzanimljivije nove albume u godini iza nas jasno da pokazuje da su ih skoro sve snimili ljudi koji bi, da se bave bilo kojim drugim poslom, u ovom trenutku vršili zadnje pripreme za udobnu mirovinu ili već neko vrijeme uživali u njoj. Tako bi se nekom tko je 1975. godine pao u komu i iz nje se probudio, primjerice, prošlog tjedna, zaista činilo kako se u četiri desetljeća nije dogodilo apsolutno ništa. Bob Dylan i njegov najtalentiraniji učenik Neil Young imaju zaista fantastične nove albume, prije nekoliko mjeseci uzbuđeno smo čekali kakvu nam to veliku novost spremaju Led Zeppelin, a sve to događalo se u sjeni još jedne turneje Rolling Stonesa. Uskoro nam stiže i tko zna koji po redu izgubljeni album Jimija Hendrixa, ponovno su se okupili Black Sabbath, dok smo Janis Joplin uskrsnuli u obiliku biografskog filma koji se trenutno snima u Hollywoodu.
Istovremeno, njihovi današnji nasljednici na istim stranicama glazbenih portala i časopisa gostuju prilično rijetko, a i tada najčešće tek da u kratkom intervjuu najave novi materijal ili nabroje datume na kojima će ga promovirati.
Samim time, odlučio sam pokušati dokučiti zbog čega su te, za rock'n'roll zlatne šezdesete i sedamdesete još uvijek tako nevjerojatno zanimljive i privlačne, dok sve što se događalo nakon njih većini današnjih novinara djeluje kao „ispucana tema“ na koju se ne isplati pretjerano trošiti riječi.
Kao prvo i osnovno, svaki dinosaur iz ove naše priče bio je, a u sasvim zadovoljavajućoj mjeri i ostao, neviđeno talentiran. Tako nam je upravo objavljeni „Celebration Day“ ponovno potvrdio da Zeppelinima na pozornici nije bilo ravnih, „Tempest“ pokazao zbog čega su milijuni obožavatelja u stuhovima Boba Dylana tražili odgovore na najveća životna pitanja, a koliko god smiješno na trenutke izgledali, Stonesi i dalje prirede rock'n'roll predstavu o kakvoj svi drugi mogu samo sanjati. Nadalje, njihove prošle zasluge dopuštaju im da rade što hoće, pošto se njihovi menadžeri i diskografi jednostavno ne usude suprostaviti takvim glazbenim institucijama. Zbog toga, primjerice, Neil Young za najavni singl može odabrati pjesmu koja traje tridesetak minuta, dok bi njegove rock nasljednike takva ideja vjerojatno koštala raskidanja ugovora s izdavačkom kućom.
Također, u vrijeme njihovih najvećih uspjeha glazba je, pogotovo ona rokerskijeg usmjerenja, bez pretjerivanja bila najvažnija stvar na svijetu – New Musical Express, Creem i Rolling Stone oblikovali su način razmišljanja tisućama mladih Amerikanaca i Engleza, a droge i divlji provodi činili su tadašnje rock zvijezde u očima tinejdžera istinski većim od života. Četrdesetak godina kasnije, glavnu riječ u glazbi već odavno nemaju glazbenici, nego oni koji njihov talent znaju unovčiti na najbolji mogući način. Zbog svega toga, diskografija se sve više okreće zgodnim djevojkama i mladićima koji, iako nije uvjet, uz malo sreće znaju i pjevati, pa su trenutno koncertnom albumu Zeppelinima glavni „protukandidati“ na top-listama Rihanna i One Direction.
Za kraj pozabavit ću se još jednim, možda i najvažnijim aspektom rock tradicije, istom onom u kojem već desetljećima redovno zakazuju novi bendovi s obje strane Atlantika. Sve najveće rock grupe bez iznimke su posjedovale onaj mentalitet bande, zbog čega se njihova percepcija u društvu nije bitno razlikovala od one kakvu ste pronalazili u starim vestern filmovima. Jagger i Richards zadržali su status beskompromisnih buntovnika i uličnih heroja, još dugo nakon što su ulice Londona zamijenili luskuznim vilama na Azurnoj obali. Posljednji koji su se mogli pohvaliti takvim uličnim mentalitetom bande bili su Oasis, nakon kojih su klinci počeli doživljavati današnje rokere kao ljude koji se bave poslom tek nešto interesantnijim od onog koji će uskoro obavljati i sami. Zbog svega toga, dolazimo do zaključka kako vlastitih uličnih heroja nikad nismo ni imali, već smo ih jednostavno naslijedili od naših roditelja.