Davora Rostuhara od ekspedicije na Južni pol dijeli još samo sedam dana, a u svom novom ekspedicijskom zapisu opisuje ljepotu Antarktike.
"Prvih dana plovidbe uz Antarktički poluotok, vrijeme je bilo oblačno, ali unatoč tome scene kroz koje smo plovili bile su spektakularne. Ali kad su se treći dan napokon rastjerali oblaci, a čista vedrina neba dopustila suncu da obasja sav taj bijeli ledeni svijet oko nas, ljepota je postala gotovo nepodnošljiva.
Pokušavam shvatiti koji su sve sastojci odgovorni za to. Netaknuta, djevičanska bjelina snijega oko nas. Visoke granitne planine koje dominiraju svojim vertikalama, i pitoma ravnina mora, zaljeva, fjordova, kanala, koja smiruje svojom horizontalom.
Sunce koje dan i noć kruži nisko iznad horizonta pa daje svemu zlaćane tonove i duge sjene oštrih rubova. Čist, bistar zrak u kojem se vidljivost proteže dokle god zakrivljenost Zemlje to dopušta. Činjenica da ne susrećemo nastambe, naselja, ceste, druge brodove, gotovo ništa što je ljudska ruka stvorila.
Činjenica da je oko nas isključivo priroda. Debljina ledenjaka koji se slijeva niz doline i kuloare, sve do razine mora, gdje se lomi i ruši u vodu. Dinamika krajolika, lavine koje padaju s vrhova, ledenjaci koji se odlamaju, sante leda koje se okreću. Pingvini - mala dražesna sveprisutna bića… Spokoj tišine. Britkost hladnoće. Utjeha sunca. Minimalizam i sklad boja. Preciznost kompozicije. Sve to skupa.
Kažu za Antarktiku da je najhladniji, najvjetrovitiji i najpustiji kontinent na svijetu. Tko god putuje tu i drag mu je senzacionalizam, nabrajati će neljudske poteškoće. Svakako je tu nepodnošljivo zimi. Vjerojatno je dublje u unutrašnjosti puno ozbiljnije nego ovdje na antarktičkom poluotoku. Ali zasada, ovdje su uvjeti tako podnošljivi i lijepi da ne vjerujem kako to da nema više ljudi.
Temperatura je oko nule, kao kod nas po zimi. Kad vjetar puše, osjet hladnoće je veći, ali ne puše stalno. Plovimo između 60 i 65 stupnjeva južne geografske širine. Na sjeveru bi to bio pandan središnjoj Skandinaviji ili Islandu.
Teško je zamisliti da je Antarktika nekoć isto bila zelena i bujna životom. Sada je to jedno veliko kraljevstvo leda. Razlika života na obali i u unutrašnjosti Antarktike je golema. Mora u Antarktičkom krugu su toliko bogata planktonom, račićima i drugim sitnim bićima koja ne hrane samo milijune pingvina, ptica i tuljana koji žive na obali kontinenta, nego i kitove iz velikih svjetskih oceana koji se ovdje dolaze hraniti.
Nasuprot tome, u unutrašnjosti kontinenta nema apsolutno ničega živog. Ni lišaja, ni bakterije, ni jednog mikroorganizma. Samo led. I to golema količina leda. Cijela je unutrašnjost Antarktike zapravo jedna velika ledena „kapa“, na nekim mjestima debela čak 4,7 kilometara.
Tamo ću se uputiti uskoro, ali sada, dok sam još ovdje na obali, ne razmišljam previše o tome, nego uživam u bogatstvu života, u raznolikosti oblika i u grandioznosti ljepote."
Više o projektu saznajte na stranici Davorovog ekspedicijskog dnevnika i na njegovoj Facebook stranici.
