I dok je proteklih dana onaj normalni dio građana širom svijeta protestirao protiv rasizma i mržnje skupina građana iz glavnog grada Hrvatske potrudila se podsjetiti svijet i na onaj njegov nenormalni dio. Transparent s degutantnim antisrpskim sadržajem (a onda i grafiti sa sličnim porukama) samo slabije upućeni, kao i oni koji se prave ludi, ocijenit će tek primjerom govora mržnje svojstvenim navijačkoj supkulturi.
Usporedivim npr. s rasističkim vrijeđanjima tamnoputih nogometaša po talijanskim stadionima ili povicima "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" i "Nož, žica, Srebrenica" koji se nerijetko čuju po srpskim stadionima. S obzirom na to da je spomenuto nedjelo djelo upravo onih koji se nazivaju navijačima analogija je evidentna. Međutim, s tih nekoliko riječi na transparentu i s već dobro poznatom ikonografijom zagrebački su mladići po tko zna koji put upozorili hrvatsko društvo na probleme čije postojanje mnogi negiraju ili relativiziraju.
Mržnja kod nas nije incident
Prvi problem bi se jednostavno i bez nepotrebnog okolišanja mogao nazvati patološkom mržnjom prema Srbima. Iako se iza svake mržnje skriva neka patologija činjenica da skupina mladića koji su se rodili 2000., dakle desetak godina nakon rata, i dalje mrzi narod koji u Hrvatskoj danas čini svega nekoliko postotaka ukupnog broja stanovnika samo pojačava tu patologiju. Premda od trenutka kada su se oni rodili Hrvate pljačkaju, lažu i varaju isključivo Hrvati, posla nemaju isključivo zbog neznanja i korumpiranosti Hrvata, oni ipak transparentima i grafitima ne vrijeđaju i ne prijete (tim) Hrvatima, nego Srbima.
I to onima koji po njihovu mišljenju predstavljaju najveću prijetnju hrvatskom društvu – srpskim ženama i djeci. Mržnja prema Srbima u Hrvatskoj nije incidentna pojava. Iako želim vjerovati da oni koji mrze čine manjinu, i da ih je iz godine u godinu sve manje, očito ih je još uvijek previše. I ne, ne radi se samo o buntovnim "klincima". Oni jesu glasni i agresivni, ali mržnja iskazana na nešto sofisticiraniji način prisutna je i među građanima zrele životne dobi, intelektualcima, nastavnicima, novinarima, političarima, pa čak i onima kojima bi posao trebao biti širenje ljubavi među ljudima, tj. svećenicima. Kao najmanje bitan, ali svakako zanimljiv aspekt patologije treba spomenuti i činjenicu da oni koji se nazivaju velikim domoljubima i zaštitnicima europske Hrvatske od balkanskih Srba najčešće svoju hrvatsku uljudbu ne demonstriraju po kazalištima i muzejima nego po narodnjačkim klubovima, kao najveći obožavatelji srpskih turbofolk izvođača.
Iz posljednjeg nemilog događaja proizlazi još jedan problem. Naime, po ne znam koji put se potvrdilo koliko su ne samo u krivu nego i zlonamjerni oni koji traže jednako kažnjavanje upotrebe svih simbola, a onda i izjednačavanje svih režima iz hrvatske prošlosti. Jer, oni koji posljednja tri desetljeća po ulicama i stadionima izvikuju "ubij ovoga i onoga", koji po kafićima s maskama na licu prebijaju nedužne ljude, koji ponosno poziraju s prijetećim transparentima... ne pjevaju na svojim okupljanjima partizanske pjesme, nemaju istetovirane zvijezde petokrake, ne veličaju Tita niti mašu zastavama sa srpom i čekićem. Ne, oni su uvijek okruženi isključivo ustaškim simbolima, izvikuju ustaški pozdrav "Za dom spremni" s visoko uzdignutom desnicom na kojoj je istetovirano slovo "U", veličaju NDH i slave "uspjehe" ustaškog režima.
Daleko opasnija stvar
Slučaj s isticanjem transparenta u Zagrebu ukazao je na još jedan problem koji bi se u skoroj budućnosti mogao pokazati kao daleko opasniji od ponašanja skupine huligana. Izostanak reakcija, posebno jasnih i nedvosmislenih osuda spomenutog incidenta od velike većine desnih političara samo je potvrdio pravi karakter hrvatske desnice. Ne, ona nije tradicionalna niti kršćanska, a posebno nije demokratska. Hrvatska desnica je primarno nacionalistička. I ne znam što je gore, to da političari iz desnih stranaka autore transparenta ne kritiziraju jer s njima dijele stavove o Srbima ili to da ih ne kritiziraju kako im se, kao svojim biračima, ne bi zamjerili. Što god bio razlog, njihovo nereagiranje je suštinski problematično i opasno po hrvatsko društvo. Jer, nacionalisti i šovinisti po stadionima i ulicama predstavljaju problem, ali će daleko veći problem nastati ako nacionalisti i šovinisti dođu u Sabor, ili ne daj Bože, na vlast.
Naposljetku, najveći problem sa sramotnim transparentom nije mržnja prema Srbima nego mržnja kao takva. Onaj tko ne zna ili ne želi voljeti i praštati uvijek će pronaći razloga za mržnju. A takvih je u svakom društvu uvijek bilo i uvijek će ih biti. Razlika je u tome što se neka društva svim snagama protiv onih koji šire mržnju bore, a neka ih otvoreno ili prešutno podržavaju.
I zato, oštro osuditi one koji danas u Hrvatskoj javno vrijeđaju i prijete, ali i onemogućiti sve one koji mrze da ikada dobiju priliku donositi društveno važne odluke, nije čin milosrđa prema Srbima nego čin minimalne građanske i moralne odgovornosti svakog pojedinca. Neka kao upozorenje na mogući razvoj događaja, ako se svi pretvorimo u ignorantne promatrače, posluže riječi kojima se pastor Martin Niemöller osvrnuo na izostanak otpora postupcima nacista nakon što su preuzeli vlast u Njemačkoj:
Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio, jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene, ali tada više nije bilo nikoga da se pobuni.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
