Ima jedan grad, oduvijek mi drag
ima jedan hrast slavonski
ima jedan grad, svakom srcu drag
ima jedan div hrvatski
Vukovar, Vukovar
stoji dok protiču vode dunavske
Vukovar, Vukovar
gori na braniku svoje Hrvatske
Ima jedan brod, svima nama rod
koji nikud ne putuje
ima jedan brod i u njemu rod
što zauvijek tu ostaje...
Ovu pjesmu te ratne 1991. godine pjevali su Najbolji hrvatski tamburaši i tako opjevali herojsku obranu grada Vukovara. Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima, zločinima i progonom hrvatskog stanovništva.
A u toj nadljudskoj i herojskoj obrani bilo je onih koji su se isticali svojom srčanošću, herojstvom, znanjem i podvizima koji će zauvijek ostati urezani u sjećanje Vukovaraca, ali i svih građana i građanki Hrvatske.
Kada se radi o tako krvavoj i nadljudskoj obrani jednog
grada, uvijek je nezahvalno posebno isticati neke, ali ovi ljudi
to zaslužuju jer su u trenutku kada je to najviše trebalo
pokazali što znači žrtva za svoj grad i domovinu.
Blago Zadro
Blago Zadro(Patrik Macek/PIXSELL)
Blago Zadro jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata.
Posmrtno je dobio čin general-bojnika. Rođen u Bosni i
Hercegovini, kao desetogodišnjak se doselio iz rodne Hercegovine
s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u
tvornici "Borovo" i zasnovao obitelj. Početkom demokratskih
promjena aktivno se uključio u politički život
svoga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru [4]
te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom
velikosrpskom agresijom.
S početkom krvave bitke za Vukovar zbog svojih iznimnih
organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje
obranom čitavog Borovog Naselja. Iako nije bio vojno školovan,
kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade
pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja. Pod
njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i
prozvana "Groblje tenkova", zaustavljena je oklopna sila JNA i
uništeni su deseci srpskih tenkova i oklopnih transportera.
Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi.
Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste.
U Kupskoj ulici, nedaleko od željezničke pruge, pokošen
rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio suborce u akciju.
Tijelo Blage Zadre suborci su izvukli tek nakon žestoke paljbe po srpskim položajima. Stavili su ga na nosila i odmah odnijeli u štab. Nakon toga je Zadrino tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je doktor Juraj Njavro utvrdio smrt. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem koji je znalo samo četvero suboraca.
Od trojice Blaginih sinova dvojica starijih također su se uključili u obranu. Najstariji Robert (1969.) 10. travnja 1992.[6], poginuo je u borbama kod Kupresa [4], upavši sa suborcima u tenkovsku zasjedu.[3] Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik "petorici Vukovaraca".
Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto 1998. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.[3][6] Tijelo njegova sina Roberta godinu dana poslije identificirano je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Aleji hrvatskih branitelja.
O Zadrinoj hrabrosti i odvažnosti svjedočio je suborac Dragan Luketić: '''Bilo je to 1991,. veljača ili ožujak. Bio sam kod Zadre u njegovoj kući kada mu je zazvonio telefon. Njegova supruga Kata se trgnula i vrisnula pa mi je Blago objasnio da kada je on na terenu, četnici iz Borova Sela zovu Katu, provociraju, psuju i prijete klanjem. A onda je on uzeo slušalicu i rekao: “Nemojte psovati, mi smo kršćani, katolici. Nismo navikli na takve proste riječi. Nego ovako, gledaj … Ja sam Blago Zadro, Bosanska 11, ključ je u prozoru, u svako doba otključaj i uđi, ali dobro razmisli kako ćeš izaći.”
Ivan Anđelić Doktor
Ivan Anđelić Doktor(Tomislav Miletić/Pixsell)
Mali čovjek velikog srca, još veće hrabrosti i odlučnosti, među vukovarskim braniteljima autoritet koji se poštovalo - Ivan Anđelić zvani Doktor, jedan od zapovjednika obrane Vukovara.
Toliko se u ratu pripovijedalo o njegovoj hrabrosti i
neustrašivosti da je neprijatelj, a i naši vojnici i zapovjednici
koji ga nikad nisu vidjeli, mislio da je on neka
gromada od čovjeka, neki mišičavi, snažni dvometraš. I kad
bi se pojavio niski, maleni, mršavi čovjek, ma jedva je 60
kilograma imao tada - svi bi ostali šokirani.
No odmah bi svi shvatili da u maloj boci stoji otrov. A Doktor je
bio otrov za četnike, ubojica tenkova, a za svoje vojnike -
neupitni autoritet. Doktora se poštovalo, bespogovorno
slušalo. Ispred njega u akcijama nikad nikoga nije bilo.
Marko Babić
Marko Babić (Goran Ferbezar/PIXSELL)
Marko Babić bio je legendarni hrvatski branitelj Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske. Borio se u bitci za Vukovar i drugim bojištima diljem Hrvatske do konačnog oslobođenja. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnoga zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.
Uništio je na Trpinjskoj cesti 14 tenkova. Organizirao je iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove "Žuti mravi" (od čijih pripadnika nitko nije preživio) i "Pustinjski štakori".
Nakon pogibije Blage Zadre preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom.
Nakon pada Vukovara s nekolicinom boraca probio se iz grada. Suborci kazuju kako ih se dojmilo da prema neprijatelju nije iskazivao mržnju unatoč tome što su njegovi roditelji još 14. rujna 1991. godine odvedeni iz Vukovara i ubijeni u obližnjem selu Boboti.
Babić je bio u HV-u do 1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem producirao je dokumentarac ''Heroji Vukovara''. Na poticaj Mladena Pavkovića, UBIUDR Podravka mu je 2012. godine dodijelila posmrtno priznanje - Junak hrvatskog Domovinskog rata. Priznanje su primili članovi njegove obitelji u Vukovaru.
Umro je od posljedica moždanog udara, pokopan je na vukovarskom
Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 9. srpnja 2007.
godine.
Jean-Michel Nicolier (Grgur Zucko/PIXSELL)
Jean-Michel Nicolier rođen je u Vesoulu u Francuskoj 1966. godine. Imao je dva brata Pierrea i Paula. U Vesoulu je završio osnovnu i srednju školu. Nicolier je gledao Domovinski rat na televiziji u Francuskoj te je odlučio doći u Hrvatsku. Rekao je majci: "Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje."
U srpnju 1991. godine vlakom je došao u Zagreb potpuno sam. Tamo se pridružio hrvatskim obrambenim snagama. Bio je jedan od 481 stranog dragovoljaca Domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo, a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.
Iako Francuz po nacionalnosti, potkraj kolovoza 1991. godine pristupio je Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese. S njima je kasnije, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema hrvatskim braniteljima, dragovoljno otišao braniti Vukovar.
Bio je mlad i neiskusan ratnik, ali se pokazao vrlo dobrim i
hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je do kraja
ostao u Vukovaru. Jean-Michel se borio na vukovarskom Sajmištu
gdje je ranjen 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.
Nakon pada Vukovara i ulaska Jugoslavenske narodne armije u Opću
bolnicu Vukovar, unatoč potpisanom sporazumu s hrvatskom stranom
kako neće ulaziti u bolnicu,[3] Nicolier je odveden zajedno s
ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima
i u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine i pogubljen je na
Ovčari.
Dragutin Berghofer - Beli, jedan od sedmorice
preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli kao
i Sinišu Glavaševića. Nakon toga
je Spasoje Petković zvani
Štuka polumrtvoga Nicoliera izvukao iz
mučionice logora na Ovčari i ubio metkom.
U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati prije smrti, Nicolier
je u kratkom intervjuu francuskim reporterima rekao:
"Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako
plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz
Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo.
Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako
strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u
Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao
dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao
njihovu stranu''.
Upitan što za njega zapravo simbolizira Vukovar, odvratio
je: ''Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu".
Njegovi posmrtni ostatci još nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.
Andrija Alčić i Ivica Poljak Sokol
Došli su s juga Hrvatske, točnije iz alkarskog grada Sinja i branili Vukovar kao da je grad u kojem su rođeni i odrasli. Njihovi suborci kažu da su bili jedni od srčanijih boraca i da su nerijetko išli tamo gdje se mnogi nisu usudili od straha. Andrija Alčić poginuo je 4. studenoga 1991. godine, a Ivica Poljak-Sokol dva dana kasnije, 6. studenoga 1991. godine.
Mile Dedaković i Branko Borković
Mile Dedaković je najpoznatiji kao zapovjednik 204.
vukovarske brigade i obrane grada Vukovara tijekom bitke 1991.
godine. Nakon što je Dedaković preuzeo
zapovjedništvo sve jedinice u obrani grada preustrojene su u
204. brigadu ZNG-a u rujnu 1991. godine. U vrijeme
osnivanja brigada je imala 1803 vojnika te joj je
područje djelovanja bilo općina Vukovar koja je uključivala
gradove Vukovar i Ilok i brojna okolna sela.
Kako su svi zapovjednici obrane dobili šifrirana imena, Dedaković
je dobio ime Jastreb, a njegov zamjenik Branko
Borković je dobio ime Mladi Jastreb. Dedaković
je zapovijedao brigadom u prvoj fazi opsade Vukovara do početka
listopada, kada je bio raspoređen u obližnje Vinkovce, a brigada
je prešla pod zapovjedništvo Branka Borkovića.
Sredinom listopada Dedaković je zadužen za organiziranje proboja prema Vukovaru, koji je u međuvremenu odsječen od ostatka Hrvatske. Iako u početku uspješan, hrvatski protunapad zaustavljen je pod pritiskom Europske zajednice. To je omogućilo jugo-srpskim snagama da ponovno zauzmu izgubljene položaje. 18. studenog 1991. Vukovar je pao u srpske ruke.
22. studenog 1991. Dedaković i predsjednik
HSP-a Dobroslav Paraga bivaju uhićeni.
Tijekom boravka u zatvoru Dedaković je bio redovito
premlaćivan. Novoosnovana Komisija za Vukovar, na čelu
s Josipom Manolićem, tada proglašava
Dedakovića i Paragu krivcima za pad Vukovara te ih optužuje da su
agenti Kontraobavještajne službe JNA (KOS) te da su spremali
napad na Banske dvore.
Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca 1991. donosi rješenje
kojim su sve optužbe protiv Dedakovića i Parage odbačene kao
neosnovane. Nakon oslobađanja Dedaković napušta Hrvatsku
vojsku i pristupa HSP-u gdje je imenovan Glavnim inspektorom
HOS-a. Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala
bojnika Armije RBiH Blaža Kraljevića,
Dedaković se angažirao na smirivanju odnosa između HOS-a i HVO-a.
Branko
Borković (Patrik Macek/PIXSELL)
Dedaković je zapovijedao brigadom u prvoj fazi opsade Vukovara do
početka listopada, kada je bio raspoređen u obližnje Vinkovce, a
brigada je tad prešla pod zapovjedništvo Branka
Borkovića koji je tako postao posljednji zapovjednik obrane
Vukovara.
Nakon pada Vukovara došao je u Zagreb, gdje je, kako se tvrdi, po
nalogu Josipa Manolića i Josipa
Perkovića zatvoren tri tjedna i osumnjičen za
pokušaj rušenja vlasti. Ubrzo je oslobođen svih optužbi. Brinuo
se o vojnicima 204. brigade ZNG-a. Hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman umirovio ga je kada je imao
35 godina i bio načelnik pješaštva Hrvatske vojske. U razdoblju
od 1994. do 2001. godine bio je predsjednik Udruge hrvatskih
branitelja dragovoljaca Domovinskog rata. Mladen Pavković
priredio je i uredio knjigu "Rušitelj ustavnog poretka" (1995.) o
ratnom putu Branka Borkovića.
Vesna Bosanac
Vesna Bosanac (Goran Ferbezar/PIXSELL)
Uoči opsade Vukovara imenovana je za v.d. ravnateljicu
vukovarske bolnice. Organizirala je rad te ustanove u vrlo teškim
uvjetima kad je bolnica svakodnevno bila pod udarom agresorskog
topništva. Kroz bolnicu je prošlo 2500 ranjenika. Oko 1000 njih
bilo je podvrgnuto teškim operacijama. U toj bolnici su se
liječili i ranjeni neprijateljski vojnici.
Ostala je u bolnici do sloma obrane Vukovara u studenom 1991. Dva
dana nakon pada grada, 20. studenog, je bila odvedena u logor u
Sremsku Mitrovicu u Srbiji. Tamo su je ispitivali oficiri JNA.
Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991.
U nekoliko navrata svjedočila je pred hrvatskim sudovima i u Haagu protiv osumnjičenih za ratne zločine počinjene u Vukovaru. Tako je 2005. bila prva svjedokinja u procesu protiv tzv. vukovarske trojke, oficira JNA: Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića koje se teretilo zbog ubojstva ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. Hrvatska policija ju je 2011. ispitala na temelju prijave fizičke osobe koja je protiv nje bila podignuta u Srbiji.
Ratni reporter Siniša Glavašević
Siniša Glavašević (Screenshot You Tube)
Bio je pisac, knjižničar, novinar, ratni izvjestitelj. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Nakon završetka školovanja radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju.
Na Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Ranjen je krhotinom granate 4. studenoga 1991. na putu do bolnice kamo je krenuo prikupiti podatke za izvješće.
Posljednje izvješće Siniša je poslao iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Nakon pada grada Vukovara odveden je 19. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice i tada mu se gubi svaki trag. Naknadno je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine, a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine. Pokopan je pokraj kolege i prijatelja Branimira Polovine na Mirogoju u Zagrebu 14. ožujka 1997. godine.
Bio je oženjen Majdom s kojom ima sina Bojana.
"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam, bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad? Za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!"
Stihovima Najboljih hrvatskih tamburaša smo počeli, a Glavaševićevom Pričom o gradu završavamo ovo sjećanje na neke od heroja i heroina Vukovara.
Da, znamo, ima njih još. Svatko tko je na svoj način sudjelovao u obrani je heroj, kao što je i Vukovar - grad heroj.
Njihovu, ali i žrtve svih ostalih heroja i heroina ne smijemo zaboraviti. Ne da bismo gajili i poticali mržnju, nesnošljivost i neprijateljstvo. Baš suprotno, uspomenu na heroje i heroine i na grad heroj moramo njegovati kako se ovakav zločin više nikada ne bi ponovio.
