D kao D’hondtova metoda, dopunski izbori...

D’hondtova metoda - postupak preračunavanja glasova u mandate, nazvan prema belgijskom matematičaru, profesoru civilnoga i poreznog prava Victoru D’Hondtu (1841-1901). Mandati se raspodjelju tako da se ukupan broj glasova svake stranke dijeli s nizom djelitelja 1, 2, 3, 4, 5…, a mandat dobiva stranka s najvećim količnikom. D’Hondtova se metoda široko primjenjuje jer je tehnički jednostavna i omogućuje raspodjeli svih mandata u prvom postupku podjele. Pogoduje većim strankama. Prvi je put primijenjena u Belgiji 1899, a u Hrvatskoj se primjenjuje od 1992.

Dopunski izbori - izbori kojima se naknadno popunjava ili mijenja sastav predstavničkih tijela. Dijele se na naknadne, ponovljene i djelomične izbore. Naknadni izbori obuhvaćaju ponovljeno glasovanje da bi se popunila slobodna mjesta u kojima glasovanje nije provedeno, službeno nominirani kandidat je umro prije izbora ili je odustao od njih zbog nekih razloga itd. Održavaju se u zakonski propisanom roku i prema istim pravilima kao i opći izbori. Vezani su za većinske izborne sustave, jer u razmjernim sustavima upražnjena mjesta popunjavaju kandidati sa izbornih lista koji nisu dobili mandat u redovitim izborima. Ponovljeni izbori provode se ako mjerodavno administrativno tijelo utvrdi da su izbori u nekome izbornom okrugu bili potpuno ili djelomično nevažeći, te poništi rezultate. Održavaju se prema istim pravilima kao redoviti izbori i u njima mogu sudjelovati samo oni akteri koji su sudjelovali i u redovitim izborima. Djelomični izboridio su redovitih izbora, ali se razlikuju od općih izbora prema tome što se u njima bira samo dio (četvrtina, trećina, polovica itd.) predstavničkog tijela. Tipični za za izbore drugih domova parlamenata u dvodomnim parlamentarnim sustavima. Dopunski izbori općenito se doživljavaju kao izraz političkog pulsa javnosti, to jest pokazatelj promjene političkog raspoloženja javnosti prema vladi u odnosu prema prethodnim općim i redovitim izborima. Stoga se nazivaju i barometarskim izborima.

Dvokružni većinski izbori - većinski izbori s glasovanjem u dva kruga. Prema pravilima odlučivanja o izbornom pobjedniku, postoje dva glavna oblika. Prvi čine dvokružni izbori u kojima je za pobjedu i u prvome i u drugom krugu dostatna relativna većina glasova birača; prvi se krug razlikuje od drugoga po tome što je u njemu za pobjedu potrebno ispuniti i glasovni cenzus: osim većine glasova, pobjednik mora dobiti i zakonski propisani minimalan broj glasova (primjerice, 30 posto) i/ili u izborima mora sudjelovati zakonski propisan broj birača (primjerice, 50 posto). Drugi su oblik dvokružni izbori u kojima je za pobjedu u prvom krugu potrebna apsolutna, a u drugome krugu dostatna je i relativna većina glasova birača. Ako se pobjednik ne dobije u prvom krugu, pravo sudjelovanja u drugom krugu uređuje se zakonom tako da u njemu sudjeluju: (1) samo dva kandidata koja su u prvom krugu dobila najviše glasova; u tom se slučaju drugi krug naziva i užim izborima; (2) svi kandidati koji su prešli zakonski propisani izborni prag, te osvojili najmanje 5, 7, 10 posto ili više postotaka glasova; (3) svi kandidati koji su sudjelovali i u prvom krugu; (4) kandidati koji nisu sudjelovali u prvom krugu, a ulaze u drugi krug kao zamjena za kandidate koji su odstupili; (5) tri kandidata koja su u prvom krugu osvojila najviše glasova; (6) neograničen broj kandidata koji nisu morali sudjelovati u prvom krugu. U suvremenim državama uglavnom se primjenjuju dva prva oblika. Suvremeni dvokružni većinski izbori provode se u jednomandatnim okruzima, natječu se pojedinačni kandidati, a svaki birač ima jedna glas koji daje jednom kandidatu. Obilježuje ih stvaranje izbornih koalicija uoči drugog kruga izbora, dvoblokovska kompeticija, bipolarizacija stranačkog sustava, te dualizam većine i manjine u parlamentu. U Europi su tipični za Francusku.