U istinitost stare poslovice po jutru se dan poznaje imali su se prilike uvjeriti i ovdašnji ljubitelji glazbe pošto smo već u prvim mjesecima 2012. dobili dva zaista fenomenalna albuma kojima su dugogodišnji staž na sceni konačno „naplatili“ Svadbas i Goribor.
Zagrebački art-pop sastav i prije je znao snimiti dobru pjesmu, no tek je na sedam godina čekanom „Još“ sve sjelo na svoje mjesto.
Aleksandar Stojković St bez ikakve je dvojbe najtužniji pjesnik ovih prostora koji je praćen hipnotičkim i repetativnim grooveom modernog bluesa svojeg Goribora konačno izbacio remek-djelo koje je nosio u sebi još iz dana dok je snimao za Zdenka Franjića. Njihova glazba nije uvijek laka za slušanje, pogotovo uzmemo li u obzir stihove lišene bilo kakve nade, no rasprodani koncerti i visoka mjesta na radijskim top-listama bude nadu da u Hrvatskoj još uvijek ima zavidan broj onih koje ne zanimaju samo „kraljevi i kraljice“ estrade.
Priča naših sljedećih junaka, grupe Rebel Star, dijeli dosta sličnosti s Goriborom, kako zbog činjenice da potječe iz Srbije tako i zbog konačne afirmacije koju su čekali godinama, pritom na redovnoj bazi izbacujući albume koje su uspjeli primjetiti samo najzagriženiji pratitelji ovdašnjeg glazbenog undergrounda. Milan Glavaški karijeru je počeo davnih dana u bečejskim bendovima Eva Braun i Popcycle, no tek se nakon preseljenja u Mađarsku i okupljanja međunarodne postave sastavljene od dvojice Engleza i jednog Mađara, potvrdio kao prvorazredan roots-rock autor na tragu čak i velikana poput Neila Younga.
Negdje u isto vrijeme uskrsnuo je i Vucin alter-ego general Vasilij Mitu koji je nakon 12 godina iščekivanja konačno izbacio drugi album svog urnebesnog heavy metal sastava Živo Blato. Koncert u zagrebačkom In Baru snimljen je i objavljen u obliku dvostrukog izdanja prepunog genijalno suludih stihova o nevjernim ženama, ubojicama i strip junacima na kojem se našao i „Kasap iz Đakova“, zasigurno najsmješniji singl godine.
Godina iz snova kulminirala je posljednjih tjedana kada se na trenutke stvarno činilo da živimo u Londonu ili New Yorku, a ne u zemlji cajki i najnižih glazbenih bića.
Pulski The Chweger objavio je briljantni „Mir“ na koji su ugurali i teme iz spaghetti vesterna, trip-hop, ambijentalnu elektroniku i nekoliko zaista prekrasnih pop-rock pjesama.
Svoje je autorske potencijale konačno trećim je albumom „Kreteni“ potvrdila i zagrebačka Gretta, a sve to zaokružila su dva izdanja kojima po pitanju tržišne isplativosti moramo priljepiti onu često nezahvalnu underground etiketu.
Zagrebački Joe 4 naslijedio je odličan prošlogodišnji EP neopisivo žestokim i bučnim prvijencem u kojem naizmjenično prepoznajemo utjecaje kraljeva buke s obje strane Atlantika od kojih im je jedan, veliki Steve Albini, čak i radio na albumu „Njegov sin“. Tu je i riječka Marinada koja svoj minimalistički freak-pop već godinama objavljuje tempom od dva-tri albuma godišnje, a novim je singlom „Čista ljubav“ dosegnula i apsolutni vrhunac dosadašnje karijere.
Kada bi nam svaka godina bila ovakva, možda bi glazba većini Hrvata prestala biti sinonim za razbijanje čaša i blesavo cupkanje na još blesavije pjesme. Ako već i ne bude tako, nadam se da će barem neki od ovih bendova dobiti priznanje kakvo zaslužuje, pri čemu ne mislim na odavno beznačajne nagrade poput Porina, već česte i dobro posjećene koncerte. A i poneka kuna ne bi bili zgorega.
