Postoje bendovi koji glazbu doživljavaju kao znanstveni laboratorij u kojem tragaju za nekim neistraženim, nepoznatim zvukovima, spajaju dotad nespojive žanrove uz promjenu kao jedinu pravu konstantu svog rada. Ultimativni takav bend svakako su Yo La Tengo koji su u petak u Tvornici kulture održali jedan od najljepših i najposebnijih koncerata godine.
Podijeljen na dva dijela, nastup kultne trojke Ire Kaplana pomalo je štekao tijekom akustičnog seta pošto americana, folk noir i sjetni country ipak spadaju među slabija mjesta njihovog zaista fascinantnog opusa. Za razliku od prije nekih pola godine, kada sam ih gledao u Manchesteru, akustični dio priče mi nije bio nezamislivo dosadan, vjerojatno zato jer sam znao što me čeka te prvih 40-ak minuta svirke proveo u neposrednoj blizini šanka.
Nakon polusatne stanke, Yo La Tengo su se vratili na pozornicu i potvrdili silne hvalospjeve kojima ih već desetljećima obasipaju kritičari. Istinski je nevjerojatno što su sve ugurali u tih 90 minuta – gitaristički indie pop u sekundi bi „podivljao“ i pretvarao se u distorzirani zvučni zid kakav biste očekivali od jednih Sonic Youth, soul i funk crnih mahera izmjenjivao se s primalnim urlikom Stoogesa i Velveta, a sve to zaokruživale su briljantne Kaplanove improvizacije na gitari, odnosno klavijaturama.
Koncerti ovog veličanstvenog benda iz New Jerseyja predstavljaju prave male glazbene enciklopedije u kojima ćete pronaći sve omiljene podvrste rock'n'rolla i popa (dakako, i poneku koju ne volite) te, što je mnogo važnije, svaku iduću pjesmu čekati bez ikakve šanse da predvidite kako će zvučati. Čak i ako posjedujete sve albume Yo La Tenga.
