Potpredsjednik Vlade Branko Grčić najavio je ovih dana – i to bez prethodnih razgovora sa, što bi se reklo, "zainteresiranom javnošću", sindikatima – da bi država mogla pokrivati troškove otpremnina radnika.
Ovaj slučaj ilustrira kako najava nečeg potencijalno ogavnog ne mora uvijek povlačiti gadne posljedice jer Vlada tobože ima visoke kriterije za svoje ljude. Za razliku od slučaja Milana Živkovića iz Ministarstva kulture, oko Grčića se nisu uzburkale strasti, koalicija nije pucala, nisu se tražile smjene.
Nisu nas dočekale naslovnice koje vrište: "Vlada dijeli poticaje za otpuštanje", "Subvencije za otkaze", "Porezni obveznici će plaćati da biste vi sutra bili najureni", "Skandalozno: Iz proračuna ćemo stimulirati povećanje broja nezaposlenih", "Država sponzorira gubitak radnih mjesta" i slično.
Ne. Ovakvi naslovi rezervirani su za medijske strategije u kojima se kao jedan od modela ubiranja pretplate javne televizije spominje dohodovni cenzus. Zašto? Zato što je javnost "senzibilizirana", rekli bi u Hrvatskoj narodnoj stranci, za tematiku poreza. Takvu javnost nema potrebe dodatno iritirati spominjanjem novih nameta, pa makar oni po ideji pravili razliku s obzirom na financijsko stanje platiše.
Pišljivih 88 posto
Ista ta javnost, čini se, nije senzibilizirana za pitanja nezaposlenosti. To što građani u gotovo svakoj anketi – od onih koje radi GfK do one koju je provelo Ministarstvo pravosuđa u srpnju – nezaposlenost vide kao najveći problem, veći i od korupcije, to je samo šala.
Samo prema istraživanju iz davne 2009. godine, "zanemarivih" je 88 posto hrvatskih građana – dakle, više ih je nego katolika – mislilo da je nezaposlenost najveći problem u društvu. Tu godinu na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje je bilo 263 tisuće registriranih nezaposlenih. Srećom, poslovna je klima bila takva da je unatoč svim nedaćama rigidnog radnog zakonodavstva pronađen način da se do danas nogira još oko sto tisuća ljudi.
Činjenica da je prošloga tjedna premašena brojka od 350 tisuća, zapravo, nikoga ne zanima. I zato ljudi, naprosto, ne mare što bi državni proračun mogao poslužiti poslodavcima da premoste ono protiv čega se bore godinama. To je njihova obveza da radnicima prilikom otpuštanja nadoknade minuli rad u tvrtki, odnosno pružanje "prve pomoći" radnicima upućenima na nove životne izazove.
Avanturisti
Siromaštvo je zasigurno najuzbudljiviji izazov. Tek tada ljudima se otvara prilika da se zaista upoznaju sa samima sobom. Nakon što su, navodno, bili zaštićeni poput ličkih medvjeda na legalnom tržištu rada, ovi avanturisti konačno će upoznati džunglu akrobatskih vještina. Tu je snalaženje u sivoj ekonomiji, traženje socijalne pomoći, prehranjivanje obitelji posudbama od roditelja u penziji, plaćanje kredita prodajom pokućstva i tko zna što sve ne.
Kao da nas uvjeravaju da "oslobođenje" od radnog mjesta gradi naš karakter tako da postane tipičan i neophodan za moderna, dinamična vremena. Ako netko misli da je "omatorio" za spomenute sportove, to je problem njegovog pogrešnog stava prema cjeloživotnom učenju.
Tko je uopće bio demagog sve ovo vrijeme?
No, pojedini ekonomisti ne vide spas u fleksibilizaciji tržišta rada koja pada na pamet Vladi, jer svakih 10.000 otkaza samo po sebi, zbog smanjenja potrošnje, a onda i proizvodnje, nosi dodatne tisuće nezaposlenih.
Ekonomija nije egzaktna znanost i mišljenja kako bi je trebalo postaviti ima gotovo koliko i ekonomista. Ali godine koje su iza nas pokazuju da su oni koji su se protivili daljnjem olakšavanju otpuštanja uredno bili ignorirani kao nazadni, jugonostalgičari, zaštitnici lijenčina, demagozi, nerealni likovi koji ne znaju kako moderna ekonomija funkcionira.
Paralelno, sve je te godine poslodavce obvezivao nekakav rigidan zakon koji sad treba rastočiti. A u njemu su ipak pronalazili stotine tisuća rupa, pa nije bilo spektakularnih posljedica za one koji su otpuštali i zapošljavali protivno tom zakonu.
I kamo smo to stigli? Eto nas u smeću.
