Jusuf Kvakić prije dvije je godine došao u Njemačku sa suprugom, koja ima hrvatsku putovnicu. Kako prenosi Croexpress, ugostitelj po struci, njemački je učio, ali ga je slabo znao. I sada ga, kaže, ne zna pričati kako spada.
'Treba mnogo, mnogo truda i vremena uložiti da gramatički pričaš ispravno.'
Kada je došao, prve opcije kod traženja posla bile su mu građevina ili pranje suđa, djelatnosti koje ne zahtijevaju mnogo komunikacije na nekom 'višem nivou'. Supruga mu je predložila da se javi za posao u Lidlu. Prijavio se putem interneta, uz njezinu pomoć dobro je napisao životopis i molbu za posao.
"Došao sam s godišnjeg, 15 dana je prošlo, zove me netko na telefon. Imao sam već nekog pojma o njemačkom jeziku jer sam komunicirao sa susjedima i ljudima, a malo me žena kod kuće naučila nekim forama i stvarima", prisjeća se. Pozvan je na razgovor za posao. Supruga mu je dala nekoliko savjeta.
"Za mene je to bilo čudno iskustvo. Ne ideš na građevinu, ich arbeite gut, arbeiten, štemaj, zidaj, kleši, dletaj. Nije to to. Ti ne znaš u koji svijet ulaziš. Meni bi bilo špansko selo kad bi me u Bosni netko tada zaposlio u neku trgovinu da moram gledati sireve, a kamoli da dođem u Njemačku, sve to na drugom jeziku", kaže.
"Oni su valjda bili očajni. Njima je pod hitno trebao netko tko bi ujutro slagao robu", priznaje.
Prvi dan kasnio na posao
Kaže kako mu je danas taj razgovor smiješan, ali u tom trenutku mu baš i nije bilo. Predstavio se, a poslodavci su mu rekli da posao ponekad i nije baš lagan. Također, nije bila riječ o punom radnom vremenu, što ga je razočaralo. U dogovoru sa suprugom odlučio se okušati.
Prvi radni dan bila mu je subota. Međutim, nije znao da nema autobusa prije 6 sati. Morao je nazvati na posao i reći da će zakasniti već prvi radni dan jer se s poslom počinjalo u 6 sati. Srećom, sve je bilo u redu.
Na početku je najviše problema imao s njemačkim stručnim izrazima. No, to je brzo svladao. Nakon dva mjeseca nije bio zadovoljan što i dalje radi pola radnog vremena. Susjed mu je pronašao posao montaže kuhinja i razmišljao je o tome da da otkaz.
Supruga mu je savjetovala da nigdje ne žuri. Razgovarao je sa šefom. Zamolio ga je da mu kaže je li ikako moguće da mu skrati otkazni rok da može početi raditi ovaj drugi posao na puno radno vrijeme. Šef je pristao, no morao je obavijestiti nadležne. Na kraju se stvar razvila najbolje po Kvakića – u trgovačkom centru ponudili su mu bolji posao i bolji ugovor.
"To je moj prvi i jedini posao u Njemačkoj. U svakom poslu ima loših trenutaka i situacija, nenormalno teških dana, pogotovo kad si bolestan, ne želiš ugroziti svoj položaj na poslu. Čovjek mora naučiti i shvatiti da ništa nije lako u životu, da za sve treba uložiti trud i rad, da imaš volju, zadan cilj pred sobom. To možda zvuči patetično, ali motivacija u životu je jako važna", zaključuje.
