"Ja ću preuzeti poziciju ministra pravosuđa i policije i bit ću volonter premijer." Tako nam obećava sudac Mislav Kolakušić, predstavljajući se hrvatskom biračkom tijelu uoči europskih izbora kao lijek protiv korupcije i nepotizma, tumora koji je u godinama nakon proglašenja hrvatske neovisnosti metastazirao na sve "unutarnje organe" države pa smo ga tako podjenako mogli naći u pravosuđu, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, u svim državnim institucijama, na svim razinama vlasti. Od kraja rata do današnjih dana nagledali smo se "biciklista" tipa Miroslava Kutle, beskrupuloznih tajkuna koji su se obogatili na pretvorbi i privatizaciji, korumpiranih ministara i gradonačelnika, neobjašnjivo bogatih policijskih šefova, ražalovanih veterana koji su svoje usluge za skupe novce uspjeli prodati visokoj politici, lukavih prvaka podzemlja koji nastupaju s titulom kontroverznih poduzetnika, šefova javnih poduzeća koji su u vlastitim poslovnim poduhvatima redovito bili daleko uspješniji nego na svojim dužnostima. Republika Hrvatska njima je bila majka puna ljubavi i razumijevanja, dok je svima ostalima bila i ostala zlovoljna, sama sebi dovoljna maćeha, što je za rezultat dalo masovno iseljavanje mladih ljudi u inozemstvo. Zato nije nikakvo čudo da se s vremena na vrijeme, od izbora do izbora, na političkoj sceni pojavljuju kandidati s čudotvornim lijekom koji će korupcijske metastaze pobrisati okretno i brzo kao dežurni učenik školsku ploču.
Takvi kandidati redovito su uvjereni da se sve može učiniti lako i brzo, da Hrvatska samo čeka njihovu čvrstu i pedantnu ruku, da je dovoljno već na prvoj sjednici Vlade ili Sabora izdati nekoliko naređenja, donijeti nekoliko odluka i dalje će, obećavaju, sve ići kao po loju, jedan kroz jedan, do konačne pobjede pravde i blagostanja. Mislav Kolakušić bi, primjerice, "na prvom zasjedanju Sabora ukinuo deset ministarstava, parafiskalnih nameta i financiranje općina", zatim bi na istoj sjednici u potpunosti "zabranio bilo kakvo financiranja stranaka i njihovih satelita iz državnog i lokalnog proračuna" i... eto ti povijesnog trenutka za Hrvatsku. Nakon toga će Hrvatska procvjetati, svi će biti imućni i sretni, djeca će se vratiti iz Irske i Njemačke, a ime Mislava Kolakušića bit će zlatnim imenima upisano u hrvatsku povijest.
Mesijanski tipovi od Petrova do Pernara
Naravno, sve je to budalaština i tlapnja. Mislav Kolakušić zapravo nema nikakav ozbiljan program, a činjenica da ljudi takvog profila dobivaju nemalu pažnju uoči europskih izbora godine gospodnje 2019. govori tek o nemoći ove zemlje da se obračuna sa svojim demonima. Otvoren prostor za mesijanske tipove, kojih na hrvatskoj političkoj sceni imamo u rasponu od Petrova do Pernara, rezultat je sveprisutnog i svima vidljivog lopovluka, kao i zapuštenosti biračkog tijela, koje ne pita za program i ljude koji će ga provesti, nego slamku spasa vidi u svakome tko se uspješno predstavi kao antisistemski kandidat bogat širokim spektrom obećanja. O mesijanskim tipovima u hrvatskoj politici teško je pisati, jer kraj toliko bolesti najvećih političkih partija, mnogima se na javnoj sceni čini neumjesnim pisati i govoriti o Kolakušiću, Petrovu, Pernaru i sličnima. Međutim, poplava takvih kandidata u direktnoj je vezi sa spomenutim bolestima mainstream politike, koje kao posljedicu imaju i oboljenje društva. Ljudi koji obećavaju instant rješenja zapravo nisu ništa drugo nego simptomi teškog oboljenja.
Jednostavnog rješenja nema i ne može ga biti. Za početak, važno
je znati da u korijenu svih hrvatskih problema stoji
laž. Laž o prvom predsjedniku, laži o pretvorbi i
privatizaciji, laž o ratu, laž o broju branitelja, laž o
neprestanoj ugroženosti... Sve je o toj laži rečeno davno, ali
ona se svejedno tretira kao strogo čuvana državna tajna. Svi
znaju da brojne aktualne bolesti hrvatske države uzroke imaju u
politici prvog predsjednika Franje Tuđmana pa
ipak nitko se na javnoj sceni ne usudi o tome govoriti, jer
Tuđman je danas hrvatski mit, nedodirljivi spomenik kojeg
kriomice, s vremena na vrijeme, netko bijesan i nemoćan pod
okriljem mraka gađa jajima. Svi znaju da problem što ga
Plenkovićeva vlada pokušava riješiti aktualnom mirovinskom
reformom, očekujući od staraca i starica da budu radno aktivni,
korijen ima u devedesetima, kad su Tuđman i njegovi suradnici
socijalni mir kupovali šaljući masovno u mirovinu mlade, radno
sposobne ljude.
Svi znaju da problem hrvatskog pravosuđa nastaje u trenutku kad
se mlada hrvatska država masovno obračunala s pravosudnim
kadrovima naslijeđenim iz socijalizma, stavljajući na njihovo
mjesto podobne i provjerene kadrove odane tadašnjoj HDZ-ovoj
vlasti. Bez pune svijesti o tome da su aktualni problemi hrvatske
politike i društva posljedica nakaradne i štetne politike HDZ-a
iz devedesetih godina prošlog toljeća, niti jedan veliki problem
ove države neće se moći riješiti. Mesijanski tipovi koji nude
čudotvorne lijekove nisu dio rješenja, oni su dio
bolesti od koje Hrvatska nije oboljela jučer.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
