'Irce krasi nevjerojatno samopouzdanje.
Kada sam prvi puta uočila nevjerojatno samopouzdanje kod mlađe kolegice, mislila sam da je to stvar izvanredne podloge u znanju u kombinaciji s karakterom. Kada sam počela isto samopouzdanje primjećivati kod većine Iraca, počela sam se pitati u čemu je stvar.
Naime, iako neke kolegice doista imaju izvanredno znanje i podlogu za samouvjerenost, većina ih ima polovično ili čak vrlo loše znanje, no nastup – fascinantan – sve zna, sve može, sve je probala raditi, a onda kada treba odgovoriti na konkretno pitanje ili riješiti konkretni problem – doslovno nema pojma', piše blogerica.
Objasnila je osnovne razlike između školstva u Hrvatskoj i obrazovnog sustava i načina učenja u Irskoj.
Jako se pazi na emocionalni razvoj
'Ovdje se u školama jako pazi na emocionalni razvoj, jako se pazi na odnos prema djeci. Na testovima nema trik pitanja – ono što se uči na nastavi, to se ispituje na testovima. Kakav god rezultat testa bio, djeci se naglašava upravo pozitivna strana rezultata: bravo, napisao si čak 50% testa! Ne kažu – to je jako loše, pola testa si napisao krivo. Na kraju godine ako ne postignu fenomenalne rezultate, neće pasti razred, neće im se desiti da se ne mogu upisati u srednju školu. Savjetovati će ih se da se razvijaju u onim predmetima koji ih zanimaju. Ako nisu dobri u nekom predmetu, jednostavno ga neće morati učiti, ne dovode ih u situaciju da godinama uče predmete koje mrze.
Učiteljica neće polovici prvašića dati jedinice iz testa, jer zna da time neće ništa korisno postići osim im uništiti samopouzdanje.
Šta se dešava ako godinama tjeramo djecu da uče predmete koji im ne idu, koje mrze ili koji ih ne zanimaju i zbog toga ih kažnjavamo lošim ocjenama? Osim što te predmete ionako ne nauče, godinama smo djecu učili da su loši, da su neuspješni: godinama im polako ali sigurno uništavamo samopouzdanje.
Ovdje, svako dijete hvali se upravo za onaj segment u kojem je uspio i potiče ga se da se razvija u tom segmentu, ne kudi ga se zbog nečega što je napravilo loše. Ne moram govoriti kako je u Hrvatskoj jer pretpostavljam da svi znate, no stalno se traži što je krivo i traže se razlozi za omalovažavanje.
Hrvati naviknuti tražiti greške jedni u drugima
Kad samo pogledam koliko je naša gramatika komplicirana, čini mi se da je takva izmišljena samo zato kako bi oni koji znaju gramatiku mogli omalovažavati “one polupismene budale” koji ne znaju č ili ć ili da se imenice na -ski – ški – ili -čki pišu malim slovom? Koja budala je uopće smislila to pravilo i čemu? Osim da se može reći kako je onaj tko to nije usvojio nepismena budala. Vjerujem da taj dio ne moram uspoređivati s engleskim (da, oni bi napisali veliko slovo “Engleskim”, na kraju krajeva, zašto ne?)', piše blogerica.
Naviknuti stalno tražiti greške jedni drugima, stalno ukazivati na ono što ne valja kod drugih, dobili smo naciju nesigurnih, iskompleksiranih i nesretnih ljudi koji uopće ne primjećuju u koliko lošoj atmosferi žive. Imamo naciju ljudi koji jedva čekaju da susjedu krepa krava ili da kolegi podmetnu nogu. Naciju koja ne može shvatiti da se negdje lijepo živi, čiji ljudi smatraju da su priče iz Irske neistinita propaganda.
Irci nam se čine kao nacija napušenih ljudi
Naravno da nam se iz perspektive svakodnevnog širenja stresa, negativnosti i mržnje, Irci čine kao nacija napušenih ljudi. Ma nisu napušeni, samo nisu izluđeni stalnim kritikama, dramama i strahovima.
Doista ne mora biti tako, postoje nacije koje znaju živjeti sretno.
Postoje zemlje u kojima ljudi nisu zli jedni prema drugima', zaključila je blogerica.
