599 dijelova legića djeluje zastrašujuće, ali nakon bezbrojnih sati zajedničkog slaganja, Bugatti je gotovo složen uz mnogo strpljenja Noaha i Luke Kezele.
''To je vrlo bitno za razvoj djece. Taj element druženja, sastavljanja, interaktivnosti, a meni osobno to jako puno znači jer na taj način i ja neka svoja znanja prenosim na sina, tako da taj element je dobar. Odličan štoviše'', zadovoljno kaže Luka.
Noah i Luka, otac i sin, po nečemu su rijetki u Hrvatskoj. U tek devet posto slučajeva otac dobije skrbništvo nad djetetom, a to se kod njih dogodilo pa su sada tim.
Svakom je sinu baš njegov tata najjači i najbolji, a i Luka može biti ponosan jer je i on takav. Kako kaže Noah: ''Pravedan, zabavan, zna se zezati stalno, ponekad se dogodi neka glupost, onda zna biti malo ljut, strog je, pošten je. Uvijek me posluša i kad mi se nešto dogodi, da neko rješenje za to. Ukratko, pošten pravedan, dobar otac. I strog''.
A kakav bi otac zapravo trebao biti? To vjerojatno znamo svi, a ovo su statistike što tate u Hrvatskoj doista čine.
Tek 17 posto tata prisustvovalo je porodu svog djeteta. 45 posto ih kuha djeci.
52 posto posto mijenja pelene, a 76 posto igra se s djecom dok su još u dojenačkoj dobi.
Kad krenu prave aktivnosti, tata postaje nezamjenjiv što tvrdi i Erik Čokalj uz loptu koju napucava s tatom Ivicom, a mama Irena dodaje: ''Tata je s njim više na igralištu i vani nego ja, a neće s tatom spavati, nego sa mnom''.
Ova tročlana obitelj uskoro će dobiti i četvrtog člana, Manuelu kojoj je baš tata Ivica odabrao ime. Još jednom će proći onaj isti osjećaj kao kad je s Erikom prvi put postao tata: ''Najbolja stvar koja mi se dogodila. Kad ti se dogodi, ne možeš usporediti s ničim''.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća 10 posto djece odgajano je bez oca. Danas se taj postotak gotovo pa učetverostručio iako je očeva uloga u obitelji neizmjerno važna. Igranje nogometa i slaganje legića samo su neki od stereotipova jer biti otac mnogo je, mnogo više toga.