Jedan je građanin, komentirajući naš tekst o tome kako su nova pravila za banke ćorak ako se na tome ostane, lijepo primijetio da je smiješno zamišljati da će država išta napraviti bankama u situaciji kada im je dužna puste milijarde eura. I je malo smiješno i nevjerojatno, iako bi nekakva Hrvatska narodna banka i država trebali imati nešto moći nad privatnim subjektima koji djeluju u krugu njihove nadležnosti.
Zato je još smješnije što pojedini mediji Borisu Vujčiću gotovo da stavljaju stilizirano slovo "S" na prsa, jer je poput Supermena dao malenu mrkvicu građanima nakon 12 godina politike Rohatinskog. Njegova je pak politika građane dovela u stanje da sami traže korijenje i gomolje. I koru s drveća. Iz prehrambenih razloga.
Takve je poteze bankama dopuštao ovaj iznimno popularan guverner, odnedavno i povratnik u Agrokor, da je najava zabrane naplaćivanja raskida ugovora s bankom koja vam poveća kamatu ganula mnoge i natjerala ih na diskretnu suzu do dvije.
Život s Francekom
Najavama da će se izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju urediti način na koji se može mijenjati promjenjiva kamatna stopa, Ministarstvo financija i Vujčić ispali su još simpatičniji. Banke će, naime, morati utvrditi parametre temeljem kojih će mijenjati promjenjive kamatne stope i definirati razdoblje za koje vrijedi određena stopa.
Eto, guverner Rohatinski, odnosno sadašnji savjetnik Ivice Todorića nije u svom mandatu smatrao da je takvo što nužno, pa se događalo da su se banke u vremenima snižavanja referentne stope pravile blesave i dizale kamate građanima, udvostručujući svoju maržu. Evo primjera iz "Života s Francekom (CHF)".
"2007. godine u OTP banci podigli smo stambeni kredit 100.000 eura uz valutnu klauzulu CHF uz kamatu 4,9 posto. Dosad smo, kroz rate kredita, platili oko 60.000 eura. Međutim, mi smo sada banci još dužni 120.000 eura. Naknadu za prijevremenu otplatu prije par mjeseci su podigli s 2 posto na 4 posto. Ako sada prodamo stan, možemo ga prodati za 30 posto nižu cijenu. Banci bismo ukupno platili 124.000 i 60.000, što je ukupno 184.000 eura. Znači, banka je na nama zaradila 184.000 eura neto i još naknadu za obradu i vođenje kredita 2.000 eura", izračunao je naš čitatelj, samo da nam pokaže domet guvernerovog i Vladinog nepogrešivog osjećaja za pravedno poslovanje banaka.
Rat je mir
A gdje je tada bio guverner? Vjerojatno gledao tenis, čačkao mentu koja mu je zapela za zube od mojita ispijenog recimo s Todorićem ili je smišljao na koji će način zapanjiti svojim dubokoumnim kritikama na račun Vlade. Ipak, Vlada je toliko više kriva od njega za propast ekonomije, izvoznih grana, procvat uvoza i slično, da je suvišno o tome više raspravljati, propovijedao je bivši guverner.
I zato oni kod kojih bi ovakvo puštanje banaka da divljaju izazvalo revolt, gađenje ili osjećaj da su pokradeni, pa možda čak i da bi trebali uživati neku vrstu zaštite od države, definitivno nisu u pravu. Tako kažu neki od najbriljantnijih hrvatskih umova današnjice!
"Kamate su fenomenalan izum i banke su veličanstven izum. Banke same po sebi nisu loše, banke su same po sebi dobre", poučio nas je investicijski guru Nenad Bakić i povremeni komentator u medijima koji neumjereno hvale Vujčića, iako je napravio jedan posto posla. Da mu je bilo ostati još deset minuta u eteru Nedjeljom u 2, možda bi nas stigao podsjetiti i na pojedine neporecive povijesne istine poput: "rat je mir", "sloboda je ropstvo" ili "neznanje je moć".
Logika modernog, uspješnog Hrvata
Što se događa s mozgom kada govoriš "svijet je sve bolje mjesto za čovjeka", a nisi ćorav da ne vidiš da se događa svijet koji se pretvorio u tako dobro mjesto za beskorisne špekulante, a za sve ostale je sve vreliji pakao? Ili kad Ivica Todorić odluči da mu je baš potrebna tvrtka Romah?
Nema druge, to će morati kazati struka. Naime, ovih dana se piše da je tvrtka Romah, koju je kupio od supruge Željka Rohatinskog, bonitetno procijenjena na "stečaj ili trajnu nesposobnost za plaćanje". Ako ćemo za činjenicu uzeti da je Todorić zaista jedan od najtalentiranijih poduzetnika koje Hrvatska ima i da bez tog talenta ne bismo imali tako snažnog tajkuna i poslodavca, onda je kupovina Romaha definitivno mrlja u njegovoj svijesti, flekica u vidnom polju.
Je li bolje otvoriti svoju firmu za deset kuna i zaposliti radnike propale firme ili potrošiti milijune na tu propalu firmu, a bivšim vlasnicima ostaviti najvredniju nekretninu u njenom vlasništvu, drugim riječima – kupiti ništa? Jasno – ovo drugo je logično. Makar u svijesti onih koji se snalaze u svijetu koji iz dana u dan u svakom pogledu sve više napreduje.
Prokleta socijalistička svijest
A u njihovoj svijesti prilično je jasno da oni koji se tu ne snalaze, mogu uzeti džepni nožić i ostrugati još komadić kore s drveta. Tako su se, ipak, hranili partizani koji su na vlast doveli taj zatrovani socijalistički sistem, kojim banke nisu upravljale nego služile nekakvim ekonomskim ciljevima.
S tom socijalističkom svijesti i osjećajem da je Vujčić odrezao šiške zvijeri, a ne napravio "revoluciju" u postavljanju pravila bankama, kako bi rekli mediji koji ga hvale, stvarno nikako ne možemo naprijed.
