Godinu dana nakon strašnog potresa koji je magnitudom od 6,2 stupnja uzdrmao Baniju, živa su sjećanja na tu katastrofu, ali i ogorčenost zbog toga što se gotovo ništa nije maklo s mjesta.
Policajac Miroslav Vuković se za N1 prisjetio kobnog 29. prosinca prošle godine u 12:19 sati. “Mi smo taj dan regulirali promet. Tu su ljudi skidali dimnjake s krovova i krenuo sam prema službenom vozilu. Tu me zateklo, između dvije zgrade. Počelo je tresti, zgrade su poskakivale. Šok me uhvatio, pao sam na hrpu cigli”, prepričao je Vuković.
Kad je prestalo tresti pohitao je spasiti oca i sina koji su bili zarobljeni u autu pod hrpom cigli. Svojim činom je spriječio da broj poginulih bude veći od osam, koliko je ljudi, nažalost, izgubilo živote.
“To vozilo je bilo kompletno zatrpano gredama, ciglama i žbukom. Nisam samo ja, pomagali su i drugi ljudi koji su se zatekli tu. Golim rukama smo vadili grede i cigle i na kraju izvukli smo ih van”, rekao je.
Ističe da je svim žiteljima Banije teško. Nada se da će se obnova ubrzati, jer je sada sve otužno. “Kad padne mrak, vozila prolaze, nema pješaka, nema djece, nema mladosti više ovdje. Sve je to razrušeno, postoje i dalje opasnosti. Nema života u samom centru kako je nekad znalo biti", smatra policajac Vuković.
Spasio ju pas tragač
Među onima koje je trebalo spašavati je i Gabriela Cindrić, koja se u kobni čas našla u jednom od ureda Gradske uprave u Petrinji koji je trebalo raščistiti od štete uzrokovane potresom dan ranije.
"Sjećam se svog vriska. Pred već zatvorena vrata ureda pada dio stropa i ne mogu izaći van. Povučem stolicu u nadi da ću se stići sakriti ispod stola i odjednom se budim zatrpana ispod ruševine, cijeli strop na meni, baš na meni. Ne mogu se pomaknuti, vrištim, ali nema nikoga", ispričala je za Dnevnik.hr.
Nekoliko je puta čula glasove. Vrištala je, ali nitko ju nije čuo. Naknadni potresi su samo povećali tjeskobu, a naposlijetku ju je pronašao pas tragač.
"Otkopavaju mi lijevu ruku i glavu, zatim tijelo i lijevu nogu, sve uz naknadna podrhtavanja. Jedan od vatrogasaca, Kristijan, drži mi ruke nad glavom i vodi razgovor sa mnom. Desna noga je zapela ispod šute i cigle. Iznad mene nalazi se otprilike desetak ljudi i svi mi pokušavaju pomoći. Nakon dugo vremena izvlače me iz ureda broj 24. Stavljaju me na nosila, daju kisik i odvoze. Da, pomogli su mi sada moji veliki prijatelji HGSS-ovci i vatrogasci iz Novske i do neba sam im zahvalna što su me izvukli, spasili život i što me nisu ostavili", govori ona.
Prebačena je u zagrebački KBC Sestre milosrdnice, gdje je provela neko vrijeme oporavljajući se od teških ozljeda. Potom je bila i na rehabilitaciji u Stubički Toplicama. Cijelo vrijeme su uz nju, putem videopoziva bili obitelj, prijatelji i kolege.
"Nakon otprilike pola godine uspijevam hodati bez štaka, ali i dalje ne osjećam nogu. Sa mnom je vježbala Ivana, tada moja fizioterapeutkinja, sada moja prijateljica i veliko joj hvala. Sada je prošla godina dana. S ostalim ozljedama koje su me zabilježile za cijeli život naučila sam se nositi i živjeti s njima. Sretna sam što sad normalno hodam i što sam, nažalost, na ovaj način saznala tko su mi pravi prijatelji. Bog svakom da križ koji može podnijeti. Ovo je očito bio moj. Dao mi je i drugi rođendan i sada sam se vratila samo još jača", zaključila je Gabriela.
Dom za 14-eročlanu obitelj
U obližnjem Strašniku se otada do danas ništa nije promijenilo, osim novog asfalta na cesti. Dio žitelja koji je ostao, nije mogao čekati da obnova krene, pa su uzeli stvari u svoje ruke. Tako je recimo dom 14-eročlane obitelji Prašnjak u epicentru potresa sastavljen od mobilnih kućica i kontejnera, ali ugodan za život.
Nakon što su devet dana živjeli po šatorima i kamp kućici na njivi, obitelji Prašnjak je AKD donirao mobilnu kućicu od 48 kvadrata. Dobro ih je poslužila prošle zime, ali morat će i ove, jer drugog izbora nemaju.
"Od silnih obećanja, ispalo je ništa. Još uvijek smo na crvenome, od zelenog nema ni naznake. Znate, kao na semaforu, ne možete dalje dok se ne upali zeleno. Novo je obećanje da će se s poslom krenuti u proljeće. Popravak ili rušenje kuće, ne znamo. Uglavnom, iznova ćemo stvarati dom", rekao je za Jutarnji Stjepan Prašnjak iz Strašnika.
Svi oni političari, koji su navraćali u njegovo dvorište, smatra on, koristili su njegovu obitelj s 12 djece kao dobru kulisu. Ima on već iskustava s obnovom. Prije 23 godine upozoravao je na aljkavu obnovu poslije rata. Posljedice su se vidjele u prošlogodišnjim potresima.
"Za obnovu je korišten loš materijal, pa čim je te, povratničke godine 1996. godine, pao snijeg, dimnjaci su se rušili jedan za drugim. Otpadala je žbuka, stolarija i instalacije su bile loše. Uštedu na materijalu, platili smo u potresu. Bojim se da će i sad biti isto. Imaju li namjeru štedjeti i fušati, neka nam daju materijal i sami ćemo graditi", poručio je Prašnjak.
S tom je mišlju, odlučio biti građevinar te je uz doniranu kućicu pregradio improviziranu natrkrivenu terasu te dobio dnevni boravak. Kamp-kućicu je pretvorio u spavaću sobu, a do nje je doniranim materijalom dogradio još jednu spavaonicu. Sve je to napravio s umjetnom potkoljenicom.
"Što možemo? Idemo dalje. Hvala Bogu pa imamo svoju hranu, jer cijene divljaju. Struju se ne usudimo ne platiti. Ako ne moramo, zašto dolaze uplatnice? Nikad nam nitko nije donio rješenje da ne moramo platiti", zaključio je Stjepan Prašnjak u iščekivanju pravog, zidanog doma.
