U posljednjih nekoliko mjeseci hrvatsku scenu preplavili su albumi prepuni pjesama koje, u nedostatku boljih riječi, možemo nazvati glazbenim pozivima na revoluciju ili, u najmanju ruku, pobunu. Za razliku od (samoprozvanog) najvećeg domoljuba među hrvatskim glazbenicima, ti bendovi nemaju potrebu tražiti neprijatelje na bilo kojoj strani političkog spektra, već svoj poziv na društvenu promjenu upućuju iz pozicije običnog, malog čovjeka kojem je od zauzimanja strana mnogo važnije kako preživjeti.
Da se razumijemo, „protestna“ pjesma na ovim je prostorima prisutna još od novog vala i glasnogovornika generacije tipa Džoni Štulić, a od raspada bivše nam države njene najznačajnije predstavnike redovito pronalazimo među hiphoperima. TBF su tako urlali o „Lijepoj našoj silovanoj“, Edo Maajka je izvikivao „Jebo Vladu“, a „Verbalni delikt“, nedavno objavljeni album Generala Wooa nevjerojatno se direktno i brutalno obračunao sa svim važnim igračima ovdašnje političke utakmice, bilo da je riječ o predsjedniku ili vlasti, sadašnjoj i bivšoj.
Negdje u isto vrijeme, svoj prvijenac objavila je crossover skupina Golem koja je poruke svojih pjesama poput „Ledeno doba“ i „Poštovana gospodo“ dodatno pojačala isječcima predizbornih i sličnih govora najvažnijih hrvatskih stranaka. Njihov pjevač Ivan Jurić-Yuri inače predvodi glazbeno vrlo srodni sastav St!llness čiji je upravo objavljeni istoimeni album od početka do kraja ispunjen beznađem i srušenim snovima „generacije izrasle iz inflacija koja misli da demokracija gadno je podbacila“ i kojoj nije jasno „zašto vaši dugovi padaju na naše kosti“.
Splitski ogranak „revolucionara“ za omiljenu metu i dalje bira svog gradonačelnika pa Dječaci tako priznaju da su „u životu pročitali jednu knjigu, jednu više nego Kerum“, dok mu je TBF posvetio urnebesnu „Vrag“.
Takvih primjera na hrvatskoj sceni ima koliko hoćete, šteta je samo što su njihove poruke još uvijek prečesto bačene u vjetar, odnosno dopiru do zanemarivog broja ljudi. Možda da zamolimo Rozgu ili Seve da ih otpjevaju?
