Prvi samostalni koncert Trickyja u Zagrebu dočekivali smo u svjetlu prekinutog splitskog nastupa prethodne večeri, kada je publika iziritirala trip-hop veterana neprestanim i glasnim pričanjem, te očekujući rekordnu, gotovo nezabilježenu gužvu u nekoliko dana ranije rasprodanoj Močvari.
Klub na Savskom nasipu bio je dupkom pun, iako su spomenute informacije i polufinalna utakmica rukometaša nekoliko desetaka ljudi ipak natjerali da odustanu od dolaska i omoguće nam koliko-toliko nesmetano uživanje u nešto manje od sat i pol dugom koncertu.
Tricky je došao u sličnom raspoloženju, nezainteresiran za bilo kakav oblik komunikacije s publikom pa je većinu vremena proveo pjevajući i repajući okrenut leđima ili zatvorenih očiju, skoro pa potpuno nesvjestan bilo čega što se u datom trenutku događalo oko njega. Publika se dobro zabavljala uzvikujući „pssst“ između skoro svake pjesme, a strah od ponovnog prekidanja koncerata rastao je usporedo s brojem novih pjesama koje su se nizale u prvom dijelu njegovog seta.
Naime, većina Hrvata na ovakve svirke i dalje dolazi očekujući presjek najvećih hitova izvođačeve karijere te čekanje do izvedbe istih krati glasnim razgovorima primjerenih ispijanju piva u nekoj birtiji. Samim time, atmosfera takvih koncerata najčešće proključa tek u završnici, što se potvrdilo i u Močvari. Glavni junak naše priče i sam je pridonio time, bazirajući set-listu (barem u prvom dijelu) na tjeskobnom i uznemirujuće mračnom novom albumu „Skilled Mechanics“. Odjeven u nešto što biste prije očekivali na nekom poludjelom beskućniku, producent i glazbenik pravoga imena Adrian Thaws nerazgovjetno je mumljao introspektivne stihove meditativnih i sporih pjesama poput „I'm Not Going“, za ovu priliku proširenu fenomenalnim instrumentalnim introm, „Diving Away“ i „Don't Go“.
Na trenutke se stvarno činilo kako prisustvujemo nekakvoj ispovijedi potpuno slomljenog, razočaranog čovjeka koji je kauč kod psihijatra nekim čudom zamijenio prigodno zamračenom pozornicom. Elektronska glazba u petak se tako povukla u korist nečeg bližeg sjetnom, hipnotičkom indieju ili art-rocku, uz tek povremeno prebacivanje u višu brzinu tijekom kojeg su mi Tricky, gitarist i bubnjar u jednom trenutku zazvučali kao Iggyjevi Stoogesi.
Usputni štovatelji njegovog rada, ili bolje rečeno oni koji su u Močvaru stigli kako bi se sjetili svog heroja iz devedesetih, došli su na svoje izvedbom „Overcome“ s mitskog debija „Maxinquaye“, poslije čega se repertoar sve češće vraćao u prošlost, uz vrhunac dosegnut s „Nothing's Changed“. Regularni dio koncerta, kao i bis, završili su iznenadnim odlaskom s pozornice, čime je najnapušeniji predstavnik slavne bristolske scene zadržao image nepredvidljivog, pomalo namćorastog tipa kojem je i dalje najvažnije da zabavi samoga sebe i zadovolji vlastite artističke kriterije.
Za razliku od nastupa na INmusicu, kojeg se velikim dijelom moglo provesti plesajući, ovoga smo puta pristvovali jednom ogoljenom, gotovo autističnom Trickyju, no i u takvom izdanju priredio nam je stvarno dobar iako sasvim drugačiji koncert.