Vraća se Božić, a naš pogled počiva na bespomoćnom Djetetu koje se rađa kao izbjeglica, u nužnom skloništu, jer za njih nije bilo mjesta ni u jednoj sobi dostojnoj tog imena.
Vraća se Božić i razmišljamo o ljudskoj krhkosti, o slabima, o odbačenima, o onima za koje nema mjesta u društvu.
Vraća se Božić i naše se misli okreću Božjoj ljubavi prema čovječanstvu, posebno prema marginaliziranima, jer je sâm Bog taj koji je u ovom Djetetu postao slab sa slabima, dijeleći našu ljudsku ranjivost.
Vraća se Božić i nada se ponovno budi. Kao i svako rođenje, tako i rođenje ovog Djeteta predstavlja pobjedu života kojim se dovršuje tijek neizvjesnosti i nesigurnosti: devet mjeseci trudnoće.
Istina, Bog nije odmah postao djetetom, Bog je postao embrij, začet u krilu Djevice Marije. Postao je čovjekom u svemu, sve od početaka ljudske avanture, prolazeći kroz sve faze našeg iskustva kao stvorenja.
Onaj koji se rodio jest Onaj koji je začet u krilu Djevice Marije.
Beskrajno velik postao je beskrajno malen.
Božić je otajstvo ljubavi: jer upravo je ljubavi svojstveno učiniti se ništavnom, sniziti se, učiniti se malenom kako bi drugi postali veliki: "Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim" (1 Kor 9,22), piše sveti Pavao kršćanima u Korintu.
Heroji 2020.
Kako se ovdje ne sjetiti heroja 2020. godine: liječnika i medicinskog osoblja? Dok su mnogi od nas prosvjedovali zbog mjera kojima su ograničene naše slobode, oni su bili na odjelima i tako postali "svima sve da pošto-poto neke spase", naše djedove i bake, naše roditelje, naše prijatelje.
Ne možemo, međutim, zaboraviti ni sve one koji su ove godine izgubili posao ili ga nisu imali dovoljno. One koji su imali "mjesta u hotelima", "slobodne stolove u restoranima", ali nije bilo nikoga tko bi mogao doći. Brojne sezonske radnike koji su ostali kod kuće, bez posla, nerijetko prisiljeni na poniženje jer moraju prositi kruh svagdašnji.
Pandemija koronavirusa je narušila naše navike, stavila na tešku kušnju naš društveni suživot, našu psihološku otpornost, pomrsila naše planove, učinila nas sve ranjivijima i, možda poniznijima, svakako nesigurnijima.
I dok smo više nego ikada osjećali potrebu uteći se Onome koji nas tješi i podupire na životnome putu, doživjeli smo kako se naše crkve zatvaraju te smo se morali odreći utjehe Boga koji se, nakon što je postao jednim od nas, učinio Kruhom života, hranom slabih.
Obitelji su postale "kućne crkve"
Vraća se Božić i prilika je da izrazimo zahvalnost svim onim vrijednim svećenicima, redovnicima i redovnicama, volonterima koji nisu odustali i koji su često, možda i ne dijeleći ono što im je nametnuto, poštovali norme dok su radili na pronalaženju novih načina kako nitko ne bi bio napušten i nosili su u kuće, u obitelji utjehu koju nisu mogli naći u crkvama ili društvenim strukturama.
Vraća se Božić, obiteljski blagdan. Kao nikada prije obitelji, su postale "kućne crkve", žive jaslice koje čuvaju prisutnost Gospodinovu, u isto vrijeme patnika i tješitelja, u svijetu.
Time nas Božić, više nego ikada prije, podsjeća da, upravo u krhkosti, ponovno otkrivamo da "Svi smo braća - Fratelli tutti", dijeleći isto siromaštvo, ali i iste radosti.
Koristim ovu priliku da čestitam Božić svim čitateljima, onima koji vjeruju da je to Dijete rođeno u krhkosti, Bog koji je postao jedan od nas, kao i onima koji u to ne vjeruju, ali premda su spremni podijeliti našu radost i našu nadu znajući da, unatoč drugačijoj vjeri, "Svi smo braća".