Nakon višegodišnje krize, Prljavo kazalište uspjelo je
snimiti sasvim korektan album! Od Jasenka
Houre, dakako, već dugo ne možemo očekivati
ništa revolucionarno, no u usporedbi s katastrofama poput
"Moj dom je Hrvatska" i degutantnih turneja
s Miroslavom Škorom "Tajno ime" u svakom slučaju
predstavlja korak u pravom smjeru.
Nove pjesme nisu pisane da pod svaku cijenu
zamijene "Marinu" ili "Kiše jesenje" u ukusu masovne
publike, a Jajo ovog puta nije u potpunosti
posvećen neuvjerljivim obračunima s političarima i
socijalnim nepravdama, iz kojih je najčešće izlazio kao
svojevrsna parodija Bruce Springsteena.
Tema koja se provlači kroz najbolje pjesme na albumu je
starenje i mirenje s njim, a taj dojam pojačavaju i
povremeni glazbeni izleti u novovalnu prošlost
("El klinjo", "Šetač snovima").
Ostatak vremena kreću se odavno utabanim Springsteen/Stonesi/U2 stazama što je rezultiralo laganijim ubodima "Zašto kasno dolaziš" i "Nakon", tipičnim Hourinim baladama u najboljem smislu te riječi.
Promašaja naravno ima, no Prljavci su konačno napravili nešto vrijedno spomena. Dvostruki album završava obljetničkim remiksiranjem "prašnjave" trilogije "Sretno dijete"/"Sve je lako kad si mlad"/"Kao" koje je, međutim, bolje čim prije zaboraviti.
