Ako, makar po grubim procjenama, 150-ak tisuća branitelja sumnjivog statusa može imati Ustavom zagarantirana prava, postoji li zdravorazumski argument za odbijenicu istog zahtjeva umirovljenika?
Budimo krajnje bogohulni i upitajmo se, što je s preživjelim borcima NOB-a? Nekakvo pravo na prvenstvo i prednost pred braniteljima, makar zbog toga što su stariji, mora postojati u jednom tako širokogrudnom dokumentu poput Ustava.
Sigurno ima kolega koje će zamjeriti ako se na ovom mjestu ne spomenu i novinari. Što njima fali? Zašto im ne dati beneficirani radni staž koji u polušali žicaju u svojim srdačnim naklapanjima s političarima? Nakladnici novina uspjeli su se kod Sanadera izboriti za smanjenje PDV-a na 10 posto svojom posebnom skrbi za slobodu govora, demokraciju i javni interes, ničim drugim. Bit će sumnjivo ako novinarima ne upali da postanu ustavna kategorija. Pa nek' nabrajanje počne! Možda uberemo neku lovicu ako uđemo u Guinnessovu knjigu rekorda zbog najduljeg Ustava.
Jer otkako se Vlada dva dana prije (ne)pravedne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markača sjetila od braniteljskih prava napraviti demokratskim putem neosvojivu utvrdu, očigledno se javlja nužda da pojedine interesne skupine u društvu jasno, nedvosmisleno i bez prostora za relativizaciju kažu – hoćemo u Ustav! Nešto poput onog plakata turističke zajednice Primoštena. Ne neki, ne mnogi ili skoro pa svi, nego svi u Primošten!
Problemčić tada eventualno može ležati u činjenici da se u Ustavu spominju nekakvi "građani Republike Hrvatske" koji su jednaki pred zakonom i ravnopravni bez obzira na naslov molitvenika koji imaju u nahtkaslu, vrstu sladoleda koja im se više sviđa ili spol ljubavnika s kojim liježu u krevet svake noći. Ništa što malo domoljubne patetike i optužbe za veleizdaju ne može riješiti, jer njihov je doprinos stvaranju ove države ogroman, kažu u Vladi.
Ostavimo li po strani raspravu kakva nam je to država stvorena i koliko su branitelji krivi ili zaslužni za to, pa uzmemo u obzir da se ovom ovjekovječenju prava jedne skupine nije niti izdaleka raspravljalo prije donošenja odluke Vlade, dopustit ćemo si skepsu i upitati se zašto baš branitelje uvrstiti u Ustav?
Najjači među najslabijima
Osim što može poslužiti kao Lexaurin za desničare nakon presude "herojima, a ne zločincima", ono smrdi ponajviše na garanciju "majke, a ne maćehe" Jadranke Kosor da onemogući političke suparnike da se bez HDZ-a mijenja zakon o pravima dijela njihovog biračkog tijela u slučaju promjene vlasti. Može se to nazvati i betoniranjem povlaštenih mirovina i raznoraznih kvota, tako da promjene na tom polju ne može biti bez suglasnosti dvotrećinske većine u Saboru, ali u svakom slučaju, svi koji se planiraju usprotiviti ovome morat će pripremiti čelični kišobran zbog kiše 'kamenja' koja će poletjeti s desna.
Bilo bi jako lijepo da se mogu izbjeći uvrede koje će popratiti raspravu o ovom zakonu i govor mržnje koji će proizvesti, no šanse za takav scenarij smanjuju se brzinom koja ovisi o brzini donošenja ovakvih odluka. Zajednica bi, gledano iz nekog humanističkog kuta, trebala imati nagon da zaštiti prvo svoje najslabije članove. Imamo li djecu u sirotištima ili teško bolesne? Imamo. Samohrane majke, izbjeglice i tražitelje azila? Imamo i to. Što ćemo s umirućima? Zašto se palijativna skrb ne spominje u Ustavu? Lista je, nesumnjivo, prilično duga.
Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se
Činjenica da Hrvatsku demokratsku zajednicu ne interesira jesu li branitelji baš ta skupina u društvu koja je doživljena kao najslabija i što (ponovne) izmjene Ustava općenito vidi prije kao stranačko, nego kao referendumsko pitanje, može nas zato samo zabrinuti. Ili ne mora?
Ipak je i Charles Darwin, kojemu kapu skidaju i oni najotvoreniji, doživio reviziju svoje najrazvikanije teorije i to od strane zagovaratelja koji tvrde da su još otvorenijeg pogleda na (ljudsku) prirodu. Radi se o teoriji prirodne selekcije, "preživljavanja najjačih". Suprotno onima koji "pomažu" tim "viškovima zajednice" da umru što prije – poput vojnika u Dvoru na Uni 1995. godine ili nacista – psiholozi i sociolozi kalifornijskog Sveučilišta Berkeley tvrde da imaju dokaze kako opstaju upravo oni koji imaju najviše sućuti za najslabije i da su pritom najsretniji, najispunjeniji i imaju više šanse da za njih netko skrbi u starosti, kada budu najslabiji.
Oni čak tvrde da sebični ljudi koji djeluju isključivo u vlastitom interesu najčešće završavaju prezreni i popljuvani. U najboljem slučaju za njih, sebičnost može proizvesti puno novca pa mogu biti okruženi ulizicama. A što su ulizice? U komunizmu su ih nazivali biciklistima – oni koji su gore pognuti, a dolje gaze, no u demokratskoj Hrvatskoj možda bi nas toj temi najbolje mogao poučiti Ivo Sanader.
Iz perspektive glasača neke stranke za koju se sumnja da mari isključivo za svoje uske interese, to, naravno, ne mora biti tako, jer poznata uzrečica kaže: stav je kao, da oprostite, šupak – svi ga imaju. A logika koja kaže da je država takva kakva jest, a da je život prekratak da bismo ga proveli u borbi protiv vjetrenjača, sasvim je legitimna i nije ništa novo. Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Ljudi se rađaju kao anarhisti, umiru kao konzervativci, sve su to poznate fraze. Zbog toga možda nije loše završiti ovu priču o prirodnoj selekciji i jednakijima od drugih, mišlju koja proganja kolegicu Jelenu Šimac, (zasad?) poznatiju po borbi protiv vjetrenjača i pomanjkanju cinizma nego bicikliranju. Ona kaže:
"Ako HDZ opet pobijedi, učlanit ću se. 'Oću, života mi."
