Nataša Škaričić dugogodišnja je ugledna novinarka koja je dugo pratila zdravstvo i zdravstvenu politiku i može se slobodno reći da malo tko tako dobro poznaje zdrastveni sustav i sve njegove probleme kao ona. Odnedavno se odlučila politički angažirati te se ovoga tjedna pridružila Novoj ljevici. Najnoviji skandali u zdravstvu opterećenom korona krizom bili su povod da gostuje u Otvorenom uvodniku RTL.hr-a s komentarom posvećenom ovoj temi.
Mjesec dana prije godišnjice proglašenja epidemije bolesti COVID 19, Hrvatsku bi u prvom redu trebale zanimati katastrofalno male zalihe cjepiva, pojava novih sojeva koronavirusa i izrada suvisle epidemiološke strategije.
Umjesto toga, moramo se vraćati na tvrdokorne probleme korupcije i neformalne privatizacije zdravstva koji se trenutno ukazuju kroz niz skandala koje akteri ne bi smjeli politički preživjeti.
Redom: cijepljenje rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa u privatnom aranžmanu stomatologa u KBC-u Zagreb, cijepljenje majke dr. Alemke Markotić, članova HAZU, njihovih obitelji i profesora MEF-a u Klinici za infektivne bolesti „Fran Mihaljević“, koju vodi upravo Markotić i, napokon, sudjelovanje (opet) dr. Alemke Markotić na misi na Stepinčevo, gdje su se kršile epidemiološke mjere. Podsjetimo da je dr. Markotić članica Kriznog stožera i sukreatorica mjere zabrane okupljanja kakvo se organiziralo na Stepinčevo.
Osim što se na osnovu ovoga može zaključiti da živimo u političkoj ludnici otvorenog tipa, neki detalji podsjećaju na tekst Borisa Dežulovića, gdje opisuje dva događaja u kojima masa nije htjela propustiti vozilo hitne pomoći koje je jurilo pod rotirkama: gledao sam, piše, kraj ljudske civilizacije u realnom vremenu. Ovaj tren treba razmisliti je li kraj kad masa napravi nešto kaotično i bešćutno – od mase se to često očekuje – ili kada neki liječnici u nestašici spasonosnog cjepiva organizirano čuvaju doze za svoje obitelji i ugledne članove društva.
Standard, a ne devijacija
Za koju god opciju se odlučimo, činjenica je da je asimetrija u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu u korist VIP pacijenata i privatizacija etičkih normi zdravstva standard, a ne privremena devijacija koju je potaknula pandemijska histerija.
Da se ne radi o sistemskom i starom problemu, nikome u KBC-u Zagreb i bolnici „Fran Mihaljević“ ne bi palo na pamet da preko reda cijepi ugledne građanke i građane i njihovu rodbinu, nikada uglednim građankama i građanima i članovima njihovih obitelji ne bi palo na pamet da imaju pravo na zaštitu života preko tuđeg prava na život, nikada Alemki Markotić ne bi palo na pamet da javno sudjeluje u kršenju epidemioloških mjera koje je sama potpisala i nikada ministru zdravstva Viliju Berošu ne bi palo na pamet da kaže da „nije točno upoznat s okolnostima na misi za Stepinčevo“.
U Austriji je saznanje da su se neki lokalni dužnosnici cijepili preko reda bilo dovoljno za pokretanje istrage, dok je u Španjolskoj ministar zdravstva regije Murcija odmah podnio ostavku nakon što je objavljeno da su se on, supruga i 400 zaposlenika ureda za zdravstvo cijepili cjepivom namijenjenim zaposlenicima i štićenicima ustanova socijalne skrbi i zdravstvenim radnicima.
Utjecajni igrači iz sjene
U Hrvatskoj promatračima vjerojatno preostaje da spreme kokice i čekaju kakva će nevjerojatna objašnjenja izmisliti svi koji su sudjelovali u nevjerojatnom lancu događaja.
U međuvremenu, vraćam se na temu o kojoj sam pisala kada su Hrvatski suverenisti pokrenuli inicijativu da Sabor glasa o njihovom Zakonu o zaštiti života, kojim bi se potpuno zabranio pobačaj na zahtjev žene.
Suverenisti su to pokrenuli kao javnu provokaciju za HDZ, koja bi trebala prokazati neautentičnost demokršćanskog usmjerenja vladajuće stranke; u bilo koje druge motive je zaista teško povjerovati. Čak i katolički fundamentalisti moraju znati da ništa ne može devalvirati značaj rješenja Ustavnog suda iz 2017. godine, nakon kojeg je zabrana pobačaja u Hrvatskoj postala nemoguća, a potencijal takozvanih pro-life pokreta osuđen na političku marginu, gdje im je oduvijek bilo mjesto.
Zato sam tvrdila da Zekanović i malobrojni podržavatelji nisu zaslužili da se oko njih stvara moralna panika – na koncu je ispalo da ih je desetoro i da je akcija čisti fijasko - ne toliko zato što su neprijatelji prava na pobačaj politički marginalci, nego zato što najmanje četvrt stoljeća mnogo utjecajniji igrači ozbiljno opstruiraju pravo na pobačaj i ostaju u sigurnoj sjeni koju stvaraju medijski atraktivni ekstremisti.
Riječ je o samom HDZ-u, liječničkim organizacijama i liječnicima koji štite neograničeno pravo na priziv savjesti u javnom sektoru.
Nenadzirani rad bolničkih liječnika u privatnom sektoru
Priziv savjesti u hrvatskoj ginekologiji počeo se širiti u drugoj polovici 90-ih, nakon što je HDZ-ov ministar zdravstva Andrija Hebrang potpisao prvi Pravilnik o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca, koji je otvorio mogućnost nenadziranog rada bolničkih liječnika u privatnom sektoru. Zbog ograničenog broja postupaka medicinski potpomognute oplodnje na račun HZZO-a, prve su privatne ordinacije otvarali upravo poznati ginekolozi i time je počela drenaža pacijentica iz javnog u privatni sektor.
Problemom su se, nažalost, od početka bavili samo mediji koji su sporadično objavljivali informacije da ginekolozi izjavljuju priziv savjesti protiv pobačaja u državnim ili lokalnim bolnicama, ali pacijentice za isti zahvat naručuju u privatnim ordinacijama. Nijedna zdravstvena administracija nije reagirala na takve informacije, niti provodila nadzor nad dvojnom praksom liječnika, pa se taj oblik neformalne privatizacije zdravstva nekontrolirano razmahao. Konačno, 2003. godine SDP je u Zakon o liječništvu unio odredbu o pravu na priziv savjesti, ne poprativši je podzakonskim aktima kojim bi se regulirala prava pacijentica i uprava bolnica u odnosu na prizivače savjesti, kao i procedura koju zaposlenik javnog sektora mora proći da bi konzumirao svoje pravo.
Žene odlaze u Sloveniju
Posljedice su devastirajuće po pacijentice i javni sektor: liječnici su pravo na savjest shvatili kao potpuno privatnu stvar, pa tako danas čitave bolnice uopće ne izvršavaju svoju zakonsku obavezu i ne rade pobačaj na zahtjev, a žene odlaze u Sloveniju da bi se riješile neželjene trudnoće.
U Hrvatskoj čak tri bolnice ne pružaju uslugu pobačaja na zahtjev (OB Sv. Duh u Zagrebu, OŽB Našice, OŽB Požega), a stanje je loše u većini bolnica u mreži javnog zdravstva. Npr. pobačaje ne radi 40 od 45 zaposlenih ginekologa u najvećoj ginekološkoj bolnici u državi, tzv. Petrovoj bolnici u Zagrebu (KBC Zagreb), a u KBC-u Split čak 32 od 34 zaposlena ginekologa. Kada pacijentica traži tko će joj napraviti zahvat u npr. Petrovoj, često dobije odgovor da uslugu potraži u nekoj drugoj ustanovi, jer ravnatelj bolnice prof. dr. Slavko Orešković smatra da nije pravedno da se previše optereti pet ginekologa koji rade prekide trudnoće.
Suočen sa stanjem na odjelima ginekologije, koje su još ranije istraživale Platforma za reproduktivnu pravdu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, ministar Beroš je izjavio da priziv savjesti nije prepreka ostvarivanju prava na pobačaj i da se novim tzv. Zakon o abortusu neće ograničiti pravo na priziv savjesti. Također je najavio da će žene koje se odluče na prekid trudnoće prolaziti proceduru savjetovanja.
S prizivom, dakle, imamo potpuno isti problem kao i s događajima na početku teksta. Pravo na zdravstvenu zaštitu u koliziji je s potpuno privatiziranim procedurama, koje opstaju čak i kad drmaju temelje sekularnosti države i sva načela na kojima počiva organizacija javne mreže zdravstvene zaštite.
Suočen s realnošću, ministar negira činjenično stanje ili tvrdi da ga ne poznaje dovoljno dobro i to je problem koji neće lako nestati sa scene.
Do tada, a s obzirom na trenutnu poziciju u Hrvatskom saboru i relativno malu vjerojatnost da ujedinjena opozicija sruši diskriminatorne i patronizirajuće odredbe budućeg novog tzv. Zakona o abortusu, Nova ljevica će se angažirati na traženju pravnih rješenja da se takve odredbe ponište ili korigiraju, tako da ne predstavljaju zapreku u ostvarivanju prava žena.
