Kad čovjek u današnje vrijeme otvori bilo koji internetski portal, u prvom momentu osjeća se otprilike kao da je ušao u zbunjujuće šarenilo nekog od modernih trgovačkih centara. Artikli, to jest naslovi zovu ga sa svih strana, ne zna za kojim prvo posegnuti, te više ni ne zna kako i gdje pronaći ono što mu stvarno treba.
Kao što se ne može u trgovačkom centru stići do željenog artikla bez da se prođe uz nizove onih koji nam niti trebaju (ah, lukavost majstora potrošačke psihologije) niti nas zanimaju, tako i tražeći po medijima neki članak ili vijest koji nas zanimaju, ne možemo izbjeći sudaranje s tekstovima i vijestima bez kojih smo stvarno mogli. I baš kao što na kraju iz trgovačkog centra izađemo bogatiji za bar dva ili tri artikla koji nam uopće ne trebaju, tako i naš slalom kroz virtualni slovni metež završi tako da se od računala odlijepimo odrvenjenog mozga od čitanja stvari koje nam doista nisu trebale.
Spuštanje u deveti krug pakla
Osim količinom, artikli, to jest članci, tekstovi, vijesti ili kako se već sve ne zovu, impresioniraju i pripadajućim komentarima čitatelja. Majko moja, to je kao spuštanje u deveti krug pakla. Ne postoji, ali apsolutno ne postoji nijedna tema na koju se najmanje jedan, a najviše obeshrabrujuće mnogo komentatora neće osvrnuti s prezirom, omalovažavanjem, cinizmom i podsmijehom. Pritom treba priznati da dobar dio članaka takve komentare često i zaslužuje. Međutim, kako se samo vara onaj tko naletjevši na vijest o nečijoj smrti, obiteljskoj tragediji ili prirodnoj katastrofi pomisli da bar ispod takvih tekstova neće naići na zastrašujuće izljeve pakosti. O da, hoće. Djelujući zajedno, sadržaji tekstova i njihovi komentari na kraju čovjeka nekako čudno uzdrmaju i on, ne želeći, počne i sam sumnjati u neke stvari i vrijednosti u koje se do jučer zaklinjao. Naime, čak i kad se radi o nekoj lijepoj, pozitivnoj vijesti, uvijek će uslijediti pokušaj njene diskvalifikacije. Izrelativizirat će je se do bola. I do besmisla.
Baš takav osjećaj besmisla me uhvatio nedavno kad se po portalima i društvenim mrežama proširila vijest o jednoj Osječanki i akciji koju je pokrenula. Žena je negdje vidjela, pročitala ideju o ostavljanju vrećice s hranom zavezanom za kontejner te odlučila i sama napraviti isto:
Kronični cinici i mrgudi
"Što se tiče 'ČISTE HRANE', čula sam za tu inicijativu i jednostavno sam odlučila napraviti to, kupiti par stvari te uredno spakirati u vrećicu i vezala sam vrećicu za kontejner, gdje inače običavam vidjeti da neke osobe traže hranu..." Nakon početnih komentara koji su ovu vijest dočekali i doživjeli kao nešto lijepo i pozitivno, na scenu su stupili kronični cinici i mrgudi. Te "Jeste li vi svi ludi? Umjesto da mijenjate ovaj sistem koji stvara siromahe, vi pokrećete akcije za održavanje takvog stanja!", te "Ah, šta sve ljudi neće izmisliti za malo samopromocije", te... Da ne nabrajam, akcija nije uspjela ni zaživjeti kako treba, a već je, bar u virtuali, bila prokazana, usmrćena i pokopana. Isto kao što je samo nekoliko dana ranije, na isti način, bila usmrćena i popljuvana ideja o besplatnoj kavi ili "kavi za poslije".
Treba revoluciju dić, treba izać na ulice, treba...
Tako mi se, po tko zna koji put, dogodilo da sam i sama počela sumnjati u smisao nečega što sam u prvi trenutak smatrala neobično lijepim i rijetko humanim inicijativama. Uhvatila me malodušnost, svi moji ružičasti oblačići su se smežurali, posivjeli i zasramili. Pa da, mislila sam, pa dobro ljudi i kažu. Koja korist od ostavljanja vrećica s hranom na kontejnerima? Pa to je linija manjeg otpora, prihvaćanje lošeg stanja i siromaštva! Treba revoluciju dić, treba izać na ulice, treba... Još svašta nešto treba, to je svakom osviještenom građaninu ove zemlje jasno. Od tog momenta, svaku pojavu daljnjeg širenja informacija o ovakvim i sličnim inicijativama gledala sam s revolucionarne visine, revolucionarno surfajući po društvenim mrežama i portalima i ne izlazeći na ulicu kao što nisu izašli ni oni kojima je "prvima" palo na pamet da bi trebalo izaći. Na trenutak raznježeno, moje srce se vratilo u uobičajeno stanje skepticizma i apatije, i svijet je opet izgledao nekako tužno i besmisleno. Čak sam nekoliko puta pogledala put neba upućujući, ne znam ni ja kome, pitanje "Da li više uopće išta vrijedi i ima li više išta smisla?"
Ta jedna žena
A onda sam je jutros vidjela. Tu jednu ženu. Ima oko sedamdeset godina. Na glavi joj crna marama, obučena u crni, ofucani džemper i donji dio tko zna čije trenirke. Na nogama prevelike, crne, košarkaške patike. Izgledala je groteskno, onako kako nekad izgledaju beskućnici i siromasi odjeveni u tuđu odjeću i tuđe cipele. Švrljala je oko nekoliko kontejnera u mom kvartu, nekim štapom rovala po njihovim ždrijelima. Onda je ugledala vrećicu. Vrećica je bila zakačena za zadnji kontejner u nizu, uredno zavezana, a na njoj zakačena ceduljica s natpisom "ČISTA HRANA".
Starica je sporim, nesigurnim korakom prišla, uzela vrećicu, razvezala je i zavirila u njen sadržaj. Onda je podigla glavu i ogledala se, kao da se boji da je to nečija neslana šala ili nekakva stupica. Ugledala je samo mene, a ja sam brzo skrenula pogled. Ponovo je lice zagnjurila u vrećicu, a onda rukom, brzo, brzo, iz nje izvukla povelik sendvič. I zagrizla. Ona je gutala zalogaj, a ja knedlu u grlu. Dok je žvakala i dalje se, plaho, osvrtala oko sebe.
Nikad više
A mene je bilo sram. Sram jer sam posumnjala u svrhovitost dobrote. Jer sam dopustila sebi da me opća malodušnost i odustajanje od velikih malih ljudskih gesta zavedu. Sram jer sam se, zajedno s još toliko virtualnih i manje virtualnih ljudi, usudila odreći onog zadnjeg što na ovom svijetu još ima smisla. Nikad više ne želim posumnjati u veličinu onoga što jedno ljudsko biće može dati drugom.
Pomoći malo, pomoći nekom, pomoći kad i kako i koliko možeš. Tiho i bez potpisa. Pokloniti obrok nekome tko je stvarno i doslovno gladan? Olakšati samo jedan dan nekome? To mi se čini kao sasvim prihvatljiv način iščekivanja revolucije. Jer sasvim je izgledno da je ona baka ionako neće dočekati.
