Službena predizborna kampanja još nije ni otpočela, a sve su bitne poruke već totalno ispucane budući da ničega osobitog tu neće ni biti. Ionako je pitanje pobjednika u osnovi riješeno, osim ako se ne desi neko čudo biblijskih razmjera. Scena je zaustavljena, kao u Trnovu dvorcu; kudikamo više javne pozornosti u posljednje vrijeme odvlači jedan, recimo, Ivo Sanader. Bivši funkcionar, dakle, umjesto budućih. I sad je čitav formalni preostatak tzv. političke borbe na izvjesno vrijeme prebačen u domenu jumbo-plakata.
Kič lišen esencijalnog sadržaja
Otprije nekoliko dana, te goleme fleke zagađuju nam panoramu uz ključne točke gradskih i međugradskih prometnica. Pritom su napadne i odbojne poput opožarenih površina. O njima se inače naveliko i žustro pripovijeda, ali ovaj se put nema što konkretnog za reći. Kao nikada dosad, predimenzionirane stranačke reklame očita su ambalaža bez punjenja, otpad za reciklažu. Donekle podsjećaju na božićne ukrase, kič lišen esencijalnog sadržaja, no bez kojeg se ne bi pravo najavilo – što to uopće nosi skoro Došašće.
Ogoljela bespredmetnost kampanje i pripadajućih plakata omogućuje nam bar da neometano proniknemo u istinsku suštinu političkog marketinga. Nećemo citirati dozlaboga neinventivne slogane s njih, a naročito ne s onih u vlasništvu glavnih aktera. Riječi tu nisu bitne, jer nitko nema programa. Jedni ne znaju što bi sa sobom ni s nama, niti bi znali sve i da ostanu na vlasti. Sve i da im se nije izmaknula tektonska ploča pod nogama. Pa uporno habaju iste ofucane šalabahtere, čiji su zapisi u međuvremenu postali rugalica.
Tomislav Karamarko s odredom nindža protiv Boljkovca
Sve ono što poručuju, naime, čista je suprotnost prakse. I to baš na dnevnoj osnovi potvrđeno, te ovjereno istragama i sudskim nalozima. Oni, HDZ, voljeli bi da mučenje odmah stane, čak i po jasnu cijenu predaje vlasti. Samo kad bi s tim išla i kakva upotrebljiva garancija da neće skončati tamo gdje im je dospio bivši šef. Eno, čak i njihove rijetke opipljivije predizborne akcije – npr. Tomislav Karamarko s odredom nindža protiv Josipa Boljkovca – više služe nametanju ministra u samoj njegovoj stranci.
Kukuriku koalicija, pak, također bi najradije preuzela vlast bez daljnjega trijumfalističkog nadimanja koje im omogućuje borba s evidentno dotučenim i osramoćenim protivnikom. Ali, oni to ne bi ubrzali zato što nemaju nikakav program, nego zato što ustrajno skrivaju njegova glavna uporišta. O toj antisocijalnoj zavjeri je dosta kazano, pa ćemo bar ovom prilikom mimoići znanu muku. Jednima se tako nema što za dodati, jer ponavljaju iste stare floskule. Drugima se nema što za oduzeti, jer nam faktički nisu ni poručili ništa.
Možeš lagati čak i kad time ugrožavaš egzistenciju milijuna ljudi
Srećom i po njih takve i po sve nas čiji demokratski legitimitet eksploatiraju, bar će službeni dio kampanje biti navodno najkraći otkako je višestranačja u Hrvatskoj. No, usred više nego ispraznog nabacivanja četvornim kilometrima propagande, makar uzgrednu pažnju zaslužuje i jedan drugi aktualni marketinški događaj. Croatia osiguranje ovih je dana malne zasuta katranom i perjem zbog uopćenog ogovaranja konkurencije. Sad, usporedimo to s obmanama koje nam uvaljuju vodeće stranke ili najveći trgovački lanci, svejedno.
Upravo to je svijet političkog i ekonomskog marketinga u eri liberalne demokracije i još liberalnijeg tržišta. A baš su isti, kao što rekosmo. Ispada kako o sebi možeš lagati čak i kad time ugrožavaš egzistenciju milijuna ljudi, a o drugome nemaš pravo govoriti čak niti kad je načelno riječ o istinitim tvrdnjama. Potrošači jedne ili druge robe široke potrošnje suočeni su s manje ili više umješnom – ne i umjesnom – samohvalom bez limita. Jedina sloboda koju imaju odnosi se u konačnici na varljiv izbor zavodljivijeg pakunga.
Kao što je primijetio Boris Postnikov u Novostima, najpotentniji politički boj na rečenim plakatima vodi se između marketinške agencije Digitel i koalicije Bruketa & Žinić. Ono jedino važno, ubrzani obrtaj novca, u mrtvoj kampanji ipak pulsira jednako intenzivnim životom. A uspon kroz stranačko-predstavnički model transmisije ovlasti, presudno ovisi o kalibru financijskog priljeva za kampanju. Tko nema love, nema ni šanse. Stoga nije greda što nitko nema pokrića za reklamu, sve dok svi u kampanji troše kao da ga se ima.
Prvobitna stranačka akumulacija
Da rezimiramo taj aspekt, oko samog porijekla sredstava za predizborno oglašavanje nema smisla puno moralizirati znamo li da se hrvatska demokracija u sadašnjem obliku profilirala baš kroz proces odvajanja onih kojima će nužna suma novca za parlamentarni uzlet biti dostupna, od onih kojima neće. I tu je spočetka nastupilo nešto poput stranačke prvobitne akumulacije, a po diferencijaciji stalo se inzistirati na zakonskom okviru igre. HDZ se tome nije povinovao, pa je kažnjen najstrašnijom kobi: ukidanjem materijalne baze kampanje.
Sistem je strukturno licemjeran, osim što radi veoma pouzdano. I, sad se HDZ-u svi pravovjerni grohotom smiju i upiru prstom u nj. Jasno je da mu tako raskrinkanom neće upomoć priskočiti čak niti neki od onih tajkuna proizvedenih upravo milošću te stranke. Naprosto je postala loš ulagački izbor, artikl što skupo opterećuje skladišta. Njezini bi je članovi i simpatizeri mogli početi napuštati onako kao što se 1990. godine masovno evakuiralo iz Saveza komunista Hrvatske. I to da bi se u velikom broju slučajeva prešlo u HDZ.
Uloga videotehnike u kampanji
Kamo će pretrčati sutra, više nije toliko važno. Glavni parlamentarni konkurenti u međuvremenu su izgradili zajednički poredak vrijednosti koji odlično ilustrira jedan predizborni plakat na kojem uopće nema imena stranke-naručitelja. Posrijedi je HSLS, no to je sporedno. Sama poruka na njemu glasi: "Radnim akcijama do hidroelektrana". To se oni podsmjehuju ekonomski neutemeljenom optimizmu HDZ-a, posežući za etiketiranjem politikom otprije 50-60 godina, koja je sagradila infrastrukturu za industrijalizaciju ove zemlje.
U međuvremenu je Hrvatska temeljito deindustrijalizirana, rad je obezvrijeđen i gurnut pod osovinu tržišnog jarma, a nadolazeća vlast zastupa globalne principe koji to potiču. Dok nakon jumbo-plakata dočekamo fazu predizborja s TV-spotovima, tj. promociju na višoj tehnološkoj razini i s višom cijenom, obratimo pozornost na dosadašnju ulogu videotehnike u kampanji. A to se očitovalo tek u medijskom prokazivanju Sanadera i mađarskog mu kolege Zsolta Hernádija pomoću kamera iz jednog zagrebačkog restorana.
Plakati na kojima piše sve osim dogovorenog
Ne treba napominjati da se preko slučaja bivšeg premijera namiruju razni stranački interesi. Ali, zamislimo da jednom odnekud izroni slična snimka iz stanovitoga podjednako ekskluzivnog restorana u Kastvu. Tamo se nisu konspirativno vadile baterije iz mobitela, no činjenica je da nam ugledni gosti programski taje namjere, one oko kojih su tad postigli koalicijski sporazum. Pa, dotad imajmo na umu da su toliki plakati na kojima piše sve izuzev toga, poput HDZ-ove pravednički osujećene kampanje također plaćeni našim radom.
