Željeznička nesreća na ulazu u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi na pruzi Pazin - Pula, koja se dogodila u petak, 5. kolovoza 1949. godine, do dana današnjeg obavijena je velom tajne. Prema podacima tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske, nesreća u kojoj je vlak 702 izletio s tračnica dogodila se u 9:44 sati. Bio je to vlak koji je prevozio djecu iz Zagreba i Beograda na more u Medulin. U toj je nesreći, prema službenim podacima, smrtno stradalo 15 djece iz Zagreba dok ih je 60-ak ozlijeđeno.
Oni koji su preživjeli ovu nesreću svjedočili su mnogo većoj katastrofi od one kakvom se ova željeznička nesreća prikazivala u javnosti. Umirovljeni novinar Stanko Szabo, koji je u trenutku nesreće imao samo 12 godina, u jednom je intervjuu prije 10-ak godina kazao kako se još uvijek sjeća te nesreće koja ga je obilježila za čitav život. Ispričao je kako ga je majka večer prije dovezla na Glavni kolodvor u Zagrebu od kuda je krenuo vlak prema Istri. Plan je bio da se dio vagona odvoji u Kanfanaru te krene prema Medulinu dok dio nastavlja svoj put prema Rovinju.
Začuo se snažan tresak
No pri ulasku u stanicu Sveti Petar u Šumi dogodila se katastrofa o kojoj, osim djece koja su to proživjela, više nitko nikada nije želio javno govoriti. Bilo je jutro, neka su djeca spavala, neka su već bila budna, neka od uzbuđenja uopće nisu spavala.
'Tada se začuo snažan tresak, nakon čega se više ne sjećam, jer sam izgubio svijest. Kada sam se probudio bio sam priklješten uz radijator u hodniku vagona. Pored mene je ležao jedan mrtav dječak', ispričao je Stanko Sabo. Njegovo izvlačenje iz vagona trajalo je punih sat vremena. Mrtvo tijelo dječaka izvukli su iz vagona i premjestili u jedan od vojnih kamiona kojima su prevozili mrtve i ozijeđene. Smješten je u pulsku bolnicu u odjel psihijatrije koji je radi njihovog liječenja bio ispražnjen. Nakon tri dana u bolnicu je došla njegova majka.
Na mjesto nesreće stigla je vojska
Odmah nakon nesreće upravljanje nad čitavim područjem preuzela je vojska. Prvi su u pomoć priskočili željezničari. Zarobljenu su djecu izvlačili iz vagona te ih stavljali u kamione kojima su prevezeni u bolnicu. Velik broj mrtve djece ležao je uz prugu. Tijela su im bila pokrivena plahtama. Među sudionicima nesreće bio je i Rudi Aljinović koji je u trenutku slijetanja vagona s tračnica spavao. Ne sjeća se svega dobro, no ono čega s sjeća je kako je s nekolicinom dječaka izašao iz vagona i s obližnjeg brežuljka gledao katastrofu.
'Odozgo sam vidio lokomotivu koja se prevrnula i tri-četiri vagona razbacana po pruzi. Od jednoga je ostao samo donji dio, podnica s kotačima, dok je nadgrađe bilo smrvljeno. Drugi vagoni su ležali prevrnuti na bok, naizgled neoštećeni. Uslijedio je prizor kojeg neću zaboraviti. U jednom od izvrnutih vagona neki se ranjeni dječak dovukao do prozora i počeo iznutra udarati po staklu, tražeći pomoć. Netko od odraslih se uzverao na vagon i dječaku unutra dao znak da se omakne od prozora. Zatom je s dva udarca nogom razbio staklo i izvukao dječaka koji je sav bio obliven krvlju. Nije bilo ni djelića objaća koji nije bio obliven krvi. Vjerojatno taj nesretnik nije bio teže ozlijeđen ali se nakon prevrtanja vagona našao stiješnjen među tijelima poginulih i ranjenih koji su krvarili', kazao je prije desetak godina Aljinović te dodao kako je nakon nekoliko sati po njih došao drugi vlak te ih odvezao do Medulina.
Čovjek koji je preživio dva 'vlaka smrti'
Ime Žarka Rogana javnosti je poznato iz nesreće u Rudinama u srpnju 2009. godine, kada je 'vlak smrti' u smrt odveo šest osoba. 55 ih je bilo ozlijeđeno. U toj nesreći Žarku Roganu preminula je supruga s kojojm je, kao i s još dvije unuke, putovao na more. Tada je kazao kako je predosjećao da će se nešto loše dogoditi, baš kao i prije 60 godina kada je kao dječak putovao na more u vlaku koji je doživio nesreću kod Svetog Petra u Šumi. Prije tog puta rekao je majci da ne želi ići na more, no majka ga je nagovorila.
Žarko Rogan
Prepoznavanje tijela na Mirogoju
Kada su tijela stradale djece iz Zagreba prevezli na groblje Mirogoj svi su roditelji pozvani na prepoznavanje. Jedan do drugoga bili su poredani mali lijesovi na koje su bile okačene košulje, hlače i tenisice djece prema kojima su roditelji morali prepoznati svoju djecu. Roganova majka nije imala snage otići na Mirogoj pa je poslala njegovu krsnu kumu koja je prepoznala Roganovu košulju no nije željela vjerovati da je mrtav te je tražila da joj pokažu tijelo. Bio je to neki drugi dječak.
Kako je ispričao Rogan, tog je dana njegova kuma na Mirogoju izbrojala 34 lijesa, dok službeni podaci spominju 14 stradalih na mjestu nesreće, a još jedno dijete preminulo je u bolnici. Koliki je točan broj stradale djece nikada se nije saznao. Neki tvrde kako je taj broj bio i preko 100, no sve je zataškano. Sudionici nesreće objašnjavaju to činjenicom da je većina djece bila ratna siročad za koju se, osim države, nitko nije zanimao. 68 godina nakon nesreće još uvijek se ne zna točan broj stradalih. O ovoj nesreći, osim objave Ministarstva unutarnjih poslova, ne postoje službeni zapisi.
