Kao novinaru, zadatak mi je prikazivati stvari s odmakom, bez previše priče o vlastitim doživljajima, ali kako je u našem novinarstvu ionako uobičajeno čak i u tekstovima o najvećim legendama pisati više o sebi, nego o temi, ovaj put ću i ja tako započeti današnju priču.
Početkom prosinca prošle godine, taman sam potpisivao ugovor za portal na kojem čitate ovaj članak, i ugovor je počeo teći od četvrtka, na dan zaštitnika pomoraca i putnika, baš nekako prigodno za ono čime se bavimo u ovom serijalu. Dan ranije, dakle zadnjeg dana što sam bio slobodan, Hajduk je igrao utakmicu četvrtfinala kupa protiv Osijeka.
Kako je utakmica bila usred tjedna, nije bilo lako pronaći suputnika za to putovanje od tih otprilike 690 kilometara, a onda sam se sjetio Boška. Bole je čovjek koji ide na sve utakmice. Zovem ga u ponedjeljak, dva dana prije utakmice i pitam gdje je, a on odgovara: „U Osijeku sam, na terenu.“
Ja već razočaran, i zadnja nada mi je propala, jer ako je u Osijeku, to znači da ne mogu s njim iz Splita za Osijek, a on shvati zašto ga zovem i kaže – stari, ne brini, ja sutra navečer dolazim doma, Linda je uspjela dobit srijedu slobodno, pa ćemo u srijedu skupa u Gradski Vrt, ima mjesta i za tebe.
Bole je na pragu pedesete, a sa svojom Lindom putuje iz tjedna u tjedan, kilometraža koju su sakupili je doista impresivna. Kad smo dogovarali ovu priču, nije htio uopće spominjati svoj posao, a jedan je to od najtežih uopće, rad na razminiranju je nešto što je meni teško uopće pojmiti, a on to radi već punih osamnaest godina.
Da, Bole je pirotehničar, i dobar je to šlagvort za povezati tu činjenicu sa bakljama i svim ostalim, ali on odmah preskače to sve skupa, pa smo se koncentrirali na priču o putovanjima, odakle ta volja?
"Putovao sam ja na utakmice i prije, ali u nekom trenutku svojeg života smo odlučili Linda i ja da treba živjeti ono što voliš. Glavna prekretnica, ili „okidač“ je bilo putovanje u Prag 2014. godine, kad smo Linda i ja krenuli sami na utakmicu sa Slavijom, kad su njihovi navijači slavili jubilej. Toliko nam je srce bilo puno nakon toga da smo odlučili ići na sve utakmice, i možemo se pohvaliti da smo bili na svim stadionima, osim (za sada) Gorice."
Na putovanjima se sklapaju posebna prijateljstva…
"Da, baš u Pragu smo večer prije utakmice bili, a gdje drugdje nego u Fleka, i upoznali tri krasna momka – Ivana, Bobu i Duju. Slikao nas je i Hajdukov službeni fotograf tada. Od tad se družimo ne samo na utakmicama, nego stalno, rođendani, krštenja, vjenčanja..."
Cijelu priču pročitajte na Splitskom dnevniku.
