*(naslov je inspiriran ovom pjesmom, sram me, ali kaj sad)
Neki dan mi dođe frendica, također 28-godišnjakinja, da koji se vrag događa s ovim ljudima, našim vršnjacima, makar onima koje vidimo na FB-u.
"Ovi se žene, ovi ne prestaju s fotkama prvih ultrazvuka, prvih dva mjeseca trbuha, prvih tri mjeseca trbuha, prvih četiri mjeseca trbuha, prvih pet mjeseci trbuha, prvih šest mjeseci trbuha, prvih sedam mjeseci trbuha, prvih osam mjeseci trbuha (imamo sreće ako je nedonošće pa se rodilo malo prije termina pa trbuh od devet mjeseci trudnoće nisu stigli postaviti na FB) i prvih smežuranih faca bebača tek kad izađu iz rodnog mjesta", požali mi se.
Ja sam se također sjetila jednog urnebesnog trenutka tog poludjelog fenomena stavljanja svake moguće sekunde svog života, a i života njihovog novorođenog na FB. Naime, jednom je jedna novopečena rodilja koju imam na FB-u na isti dan koji je rodila objavila sretnu obiteljsku fotografiju sebe i bebača na prsima, ona je još ležala u bolničkom krevetu, odjevena u onu bolničku plahticu.
Little that she knew, fotografija koja je izašla na FB jeste sadržavala sretne facice nove obitelji, ali isto tako i pola njenog međunožja u donjem rubu slike jer joj se, naravno, ta bolnička haljina podignula previše gore kako je dijete držala na prsima. My point - ma rađaj, slikaj se, budi sretna, ali čemu ta poludjela nestrpljivost dijeljenja tako intimnih stvari odmah po društvenim mrežama? Pa uživaj prvo ti, pa se onda hvali svijetu. Ili napravi kao ova rodilja, pa neka ti taj isti FB usput vidi pola vagine.
Ispričala sam ovu priču toj istoj frendici koja je na to puknula od smijeha. I ne, nismo dvije ogorčene, isfrustrirane babe kojima je jedini cilj ismijavati druge. Ona je sama majka 5-godišnjeg sinčeka pa joj nije jasno. Nije joj jasno kako se svi oko nje žene i imaju djecu (iako je ona sama rodila). Svjesna je da je to sasvim normalno u našim godinama, ali ne može izbaciti element čuđenja iz svoje impresije situacije. Nisam ni ja bila daleko od sličnog doživljaja cijele priče, ja koja se još nisam niti udala niti rodila. Još jedna prijateljica mi je potvrdila da se tako osjeća.
Nismo sad nas tri reprezentativni uzorak, ali vjerujem da nas ima. Kad sam ja jednom prilikom ranije mislila da sam trudna (a koja žena nije tijekom svog života, prije nego što im ekšli test nije fo real pokazao pozitivno), prvo što sam se bila pitala jest - 'A gdje ću ja biti i što ću ja piti za vrijeme izlaska, dok će drugi trusit alkohol i pušit cigarete?'. Silly me.
Vjerujte mi, nisam tako sebična i glupava, znam da to drugo stanje nosi velika odricanja i požrtvovnost za novi život, samo mi je bilo smiješno što sam tu gore citiranu rečenicu spomenula na glas. 'Ako misliš da će ti to bit najveći problem, onda stvarno...', instantno sam tada dobila odgovor i još se brže posramila.
Ne, ne nisu mi najbitniji izlasci, sve ih više mijenjam za intimna druženja s frendovima, ali to, makar bilo djetinjastvo razmišljanje mi je pokazalo da nisam još spremna toliko odrasti. Još bi ja malo putovala, zajebavala se koliko ide, radila na sebi i da nešto napravim od sebe i svoje karijere.
Čemu žurba? Moji roditelji su šest godina bili u braku prije nego što su dobili mene. U ono vrijeme, osamdesetih prošlog tisućljeća, to je bilo za zapitat' se - pa što čekate? To što sam na kraju ispala dijete rastavljenih roditelja je sasvim druga stvar, ali znate što mislim. Uživali su dok su bili sami i onda im je sve krenulo nizbrdo kad sam se ja rodila. Dobro, i tu se zezam, ali i dalje znate na što misljim.
Što je sa svim onim ženama koje rode nespremne, nezrele, premlade, prije navršene dvadesete? Svaka čast onim ženama koje tada shvate da moraju brzo odrasti i da je zajebanciji došao kraj. No što je s onima koje su neoprezne pa zatrudne prerano, donesu dijete na svijet i onda se jedva brinu o njemu jer su presebične? Jer im majčinski instinkt ne proradi skoro nikad i to im je dijete podsjetnik na budućnost koju nikad nisu mogle imati? Bezbrižnu, divlju, sebičnu, punu ludih avantura i doživljaja? Pa radije sam birala biti opreznija u širenju nogu pa mi se takve situacije nisu događale. Radi sebe i djeteta koje bi najviše patilo da sam mu eventualno zamjerala što se prerano dogodilo.
I tako sam na kraju cijele priče, prije par dana napravila mali sociološki eksperiment na Facebooku. Ja i dragi bili u Ikei i ja ga gurnula u jednu sobu, na jedan krevet. Soba je bila tipična za novopečene roditelje, uz kolijevku sa strane. Okinula fotku, objavila je na FB-u i napisala 'Odabrali smo si sobu', insinuirajući na eventualnu trudnoću. Ne da namjerno zavaram ljude, lažem im ili radi traženja pozornosti nego da baš vidim koje bi bile reakcije. Reakcija najbližih frendova je bila 'aj de ne seri', 'opet nekaj zmišljaš', 'idem tražit zlatninu za krstitke' (naravno u sarkastičnom tonu). Reakcija onih malo daljih frendova je bila 'čekaj malo, zašto mi nisi rekla??? trudna siiiiii WTF?, je'l sve u redu sa mnom?'.
(Foto: vlastita arhiva)
Svim mojim vršnjacima je to bilo čudno, ali istodobno normalno. Svjesni da su se vremena promijenila i da danas, ako idemo na faks, tražimo posao, nađemo ga, napredujemo - da za to treba vremena. Da dijete ako upadne između neće biti odbačeno ili nevoljeno, ali da neće biti planirano - neće. Ja sam za pojmove svoje bake već stara koka, meni su, po njoj, jaja odumrla već odavno. Općenito je reakcija bila 'pa čestitam i sretno, ali kako to da si se 'požurila'? Mojoj baki bi pala čeljust kad bi ih čula. Vrijeme je tim starim ljudima koji na nas vrše pritisak reći - vremena se zaista jesu promijenila. Nije bit u tome da dijete donese na svijet dijete, imao taj roditelj 26, 27, 28 ili 40 godina. Neki su i s toliko godina djeca koja se jedva brinu sami za sebe. Ima vremena da se nastavi loza, djedovi i bake. I da se ne nastavi, ne bu greda. S tim se jednostavno moraju pomiriti.
Ne valja ako se premlad oženiš, ne valja ako napraviš prekasno. To što ih sa 40 sada u većem porastu ima rastavljenih nego vjenčanih, nikog briga. Ne valja ako zatrudniš dok si još tinejdžerica, ne valja ako to nisi napravila prije tridesete jer si onda već 'stara i suha'.
Reakcija mojih roditelja na ovaj mali sociološki eksperiment je bio 'nismo još deda i baka? šmrc, šteta'. Očekivano. Ako ništa drugo, pripremila sam si teritorij za jednom kad bude istina. A dotad neka se još malo strpe.