Sarajevo je bilo tada dijelom tadašnje države pa je normalno da smo svi skupa navijali za skromnog i dragog momka iz Slovenije, vrhunskog skijaša i čovjeka, Juru Franka iz Nove Gorice koji je postao, baš u Sarajevu, prvi olimpijski osvajač medalje za bivšu državu.
Bilo je to u Sarajevu nezapamćeno slavlje, stanovnici Sarajeva od prvog trena prihvatili su 'Jureka' kao svoje dijete, nosili su transparente, zastave, zajedno sa slovenskim navijačima navijali za Bojana Križaja i Juru Franka, a slogan je na kraju bio i ostao – "Volimo Jureka više od bureka".
U veleslalomu je Jure Franko osvojio srebrnu medalju, makar je favorit jugoslavenske javnosti tada bio Križaj, prvi pravi jugoslavenski alpinac. Već četiri godine ranije Križaju je za dlaku izmaknula medalja u Lake Placidu i nada je bila velika, samo on može do medalje.
Njega nije išlo, ali je eksplodirao Franko i u blistavoj vožnji doskijao do srebra i Sarajevo postavio u ekstazu sve do kraja Igara. Bilo je to neponovljivo slavlje, odlična organizacija ZOI bila je začinjena i osvajajnjem prve jugoslavenske medalje, a sam Jure Franko i danas život dijeli "na prije i poslije Sarajeva".
Svake godine posjeti Sarajevo, surađuje s lokanim vlastima, a pravi potez je napravio kad je prije četiri godine na Olimpijske igre u Torino poveo o svom trošku petnaestak sarajevske djece slabijeg imovnog stanja.
Lijepo je čuti danas Juru Franka kad evocira sjećanje na te trenutke:
"Kako da zaboravim Sarajevo, bio bi proklet čovjek da ga zaboravim. Tamo na Bjelašnici sam ponovno rođen. I ta medalja je bila naša zajednička tada. Iako je Jugoslavija govorila da je njihova, moja Slovenija da je naša, a ona je i bosanoskohercegovačka medalja", rekao je Franko čije skije i danas krase Olimpijski muzej u dvorani na Zetri.
Inače, Franko je imao sjajnih uspjeha i u Svjetskom skijaškom kupu. Tri puta je bio pobjednik veleslalomske utrke, sveukupno je 23 puta bio među prvih deset skijaša, te 11 puta u TOP 15. Prestao je skijati nakon sezone 1984./1985.
Međunarodni olimpijski odbor se u odabiru zemlje domaćina djelomično vodio političkim razlozima: kao nesvrstana zemlja, tadašnja SFRJ je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote, zabilježene na OI tih godina.
Glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima, održe u gradu koji je do tada najpoznatiji bio po događajima koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Igre su protekle u prijateljskoj atmosferi, za koju su bili zaslužni iznimno ljubazni domaćini, te su ostale upamćene kao vrlo ugodne za natjecatelje, kao i za gledatelje.
Osim Jure Franka, junaci tih ZOI bili su, podsjećamo, Marja-Liisa Hämäläinen, koja je osvojila sve tri pojedinačne utrke u skijaškom trčanju, Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (Istočna Njemačka) sa dva zlata u brzom klizanju, dok je ženski tim Istočne Njemačke osvojio 9 od 12 mogućih medalja u tom sportu.
Fenomenalni su bili blizanci Phil i Steve Mahre iz SAD-a osvojivši prvo i drugo mjesto u slalomu, a zauvijek nenadmašni Jayne Torvill i Christopher Dean, plesni klizački par iz Velike Britanije, svojim su nastupom osvojili suce koji su im dali maksimalne ocjene za umjetnički dojam. Junaci su bili i tisuće golobradih vojnika tadašnje JNA koji su na cičoj zimi utabali sve skijaške staze po kojoj je napadalo toliko snijega da je postojala opasnost da se utrke i otkažu, baš je tako bilo i prije nastupa samog Franka i ekipe veleslaloma. Mnogi od njih, osobno ih poznajemo, još ima smrzotine iz tih dana... Tko te pitao hoćeš ili nećeš, njihov je komentar na pitanje – Zašto!?
Sve vaše prijedloge, ideje ili kritike možete slati i autoru na e-mail: Mario Lešić
