Južna Amerika i nogomet. Idu zajedno poput ljubavi i braka, konja i kočije. Ne možete ih rastaviti sve i da hoćete. Rastaviti navijača od njegovog kluba je teže i od toga. Shvaćate, oni tamo nisu normalni kada je nogomet u pitanju, a riječi strast i fanatizam tek bi počele objašnjavati što ih tjera da čine to što čine za svoj klub. Nogomet je pitanje života i smrti? Radi se o važnijem pitanju. Nije da biste drugačiji odnos prema najvažnijoj stvari na svijetu i mogli očekivati na kontinentu s takvom poviješću i kulturom. Nogomet su u devetnaestom stoljeću počeli igrati europski doseljenici i oko njih stvarali svoj identitet daleko od doma kojem se nikada neće vratiti.
Kontinent na kojem Europljani susreću Afrikance, Indijanci susreću Azijate, je kontinent na kojem svatko može susresti nekoga tko izgleda, govori i misli potpuno suprotno od njega. I onda razviti sve iracionalne strahove u vezi tog drugoga, kao da samo postojanje tog drugoga ugrožava postojanje prvoga. Sve revolucije, vojne diktature i socijalni sukobi Južne Amerike potječu od toga. Svaka se skupina udruživala i na sve načine utvrđivala svoj identitet. I nema nogometne momčadi u Južnoj Americi koji nije u službi nečije politike. Nije jednom vlada pala zbog slabog rezultata reprezentacije, a izbori, recimo, u Brazilu se uvijek održavaju u godini Svjetskog nogometnog prvenstva, što bi trebalo održati vlast onima koji je imaju.
S klubovima je stvar još luđa. Uzmite rivalstvo između dva najveća argentinska kluba Boca Juniors i River Plate (oba, poput većine argentinskih klubova u prvoj ligi iz Buenos Airesa ili okolice). Njihov okršaj je bez pretjerivanja nazvan Superclásico i najveći je i najžešći nogometni derbi na svijetu. Zamislite si 90 minuta i sučeve produžetke pjevanja, lupanja, urlanja, šarenila zastava, vatrometa i tutnjanja nekoliko desetaka tisuća sretnika koji su dobili karte, kojem prethode dani nabijanja atmosfere u cijeloj zemlji. Nakon derbija se još navijači o vlastitom trošku sprdaju jedni s drugima plaćajući jumbo plakate po ulicama Buenos Airesa. Dva su najpopularnija kluba u Argentini, Boca ima 40%, a River 32% argentinskih fanova nogometa. Povijest nogometa i navijanja u Argentini je, zapravo, povijest ova dva kluba, bez obzira što s još tri kluba, Independiente, Racing i San Lorenzo, čine 'veliku petorku', a njihova je povijest zajednička. Oba kluba potječu iz La Boce, radničkog lučkog kvarta Buenos Airesa s jakim europskim štihom (kakvog ima i cijeli grad) kojeg su prvo naselili talijanski doseljenici iz Genove. River je osnovan 1901. a Boca 1905., međutim River se 1925. preselio 7 km dalje na sjever u bogataški kvart Nuñez. Praktički istog trenutka je nastao klasni sukob između Boce, sada radničkog kluba iz poštenog kvarta i Rivera, bogataškog kluba bez borbenog duha i karaktera. Odnosno, Rivera, poštenog kluba iz finog kvarta i Boce, kluba za koji navijaju seljačine, a predstavljaju ga primadone, ovisno iz kojeg kuta gledate.
Flamengo je klub s najviše navijača u Brazilu. Za njim luduje, prema procjeni, 35 milijuna ljudi. Puno im mu je Clube de Regatas do Flamengo, što u prijevodu znači Veslački klub Flamengo. A ovo 'Flamengo' nema nikakve veze niti s flamencom, niti s flamingom, nego je portugalska riječ za 'flamanski'. To je ime kvarta uz more u Rio de Janeiru za koji se pretpostavlja da je u kolonijalna vremena imao Belgijce kao vlasnike posjeda. Osnovan je kao veslački klub 1895., veslanje je tada bio glavni sport u Brazilu, a 1911. je dobio nogometnu sekciju kada je deset igrača Fluminensea predvođenih Albertom Borghertom koji je i veslao za Flamengo napustilo klub zbog sukoba s upravom. Rođen je najveći brazilski derbi između Flamenga, sada kluba za kojeg navijaju crnci i siromašni i Fluminensea koji je i osnovan u aristokratskom kvartu Laranjeiras, a i danas je simbol moći bogatih obitelji Ria. Njihov derbi, najveći u Brazilu, nazvan Fla-Flu (he, a da ga nazovu extraclasico?; turboclasico?; bilo što je bolje od ovog), igra se na stadionu Maracanã, na kojem se i igraju svi važni derbiji u Rio de Janeiru. Druga dva kluba u ovoj gradskoj bitci su Vasco da Gama i Botafogo. Vasco da Gama je klub sa 16,5 milijuna navijača koji je 1923., svoje prve sezone u prvoj ligi osvojio titulu prvaka. Flamengo, Fluminense i Botafogo su osnovali drugi savez i zabranili Vascu nastup. Razlog? Vasco je u svojoj momčadi imao crne, smeđe i igrače iz nižih društvenih slojeva. To se nije sviđalo rasističkim i aristokratskim osnivačima lige ovog 'gospodskog' sporta. Najviše im se, sigurno, nije sviđalo, što su ih ti 'niži' ljudi pobijedili. Nekoliko godina nakon toga Vasco de Gama je odnio svoju najveću pobjedu, barijere rasizma u brazilskom nogometu su njihovim zalaganjem srušene i mogao ga je igrati tko je htio.
Sukobi u Čileu su druge prirode. Glavni rivali su Colo Colo i Universidad de Chile, oba iz glavnog grada Santiaga. Augusto Pinochet, vođa vojne hunte koja je svrgnula i smaknula uz CIA-inu pomoć izabranog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea 1973., je vladao Čileom do 1990. godine, a imenovan je i počasnim predsjednikom Colo Coloa za to vrijeme. Ne čudi da je Colo Colo simbol fašističke diktature za lijevo orijentirane navijače Universidada koji, k tome, igraju na čileanskom nacionalnom stadionu Estadio Nacional de Chile, stadionu koji je postao ozloglašen u prvim danima diktature jer je pretvoren u zatvorenički logor za nekoliko tisuća ljudi od kojih je nekoliko stotina ubijeno i nestalo. Vlasnik Colo Coloa je korporacija Blanco y Negro čiji je suvlasnik Sebastián Piñera, čileanski biznismen, nedavno izabran za predsjednika, prvog koji ne pripada ljevici od Pinochetovog pada 1990. Koliko su bijesni navijači Universidada? Navijači Universidada su, možete pretpostaviti jako bijesni.
Španjolska riječ za navijača, koja se koristi širom svijeta je 'hincha'. Neki jezikoslovci, a najviše, vjerojatno, sami navijači tog kluba, govore da riječ potječe iz jedne anegdote vezane za klub Nacional de Montevideo iz Urugvaja. Jedan njihov zaposlenik je početkom 20. stoljeća bio veliki fan kluba, a posao mu je napuhivati lopte, što se u Urugvaju kaže hinchar. Postao je 'napuhivač' Nacionala, a Nacional je postao najpopularniji klub u Urugvaju, kojeg podržava više od polovice stanovništva. A najuspješniji klub iz Urugvaja i, prama FIFI, najuspješniji klub Južne Amerike 20. stoljeća, je C.A. Peñarol, također iz Montevidea. Njihovo rivalstvo, najstarije između dva nogometna kluba izvan Britanskih otoka. Prvi su meč odigrali 1900., a do sada su igrali 491 put. Gradska rivalstva i derbiji su dio folklora diljem kontinenta. U Kolumbiji je to El clásico paisa u Medellinu između Atletico Nacionala i Independiente Medellina koji još k tome igraju na istom stadionu. Ekvador ima El Clásico del astillero (Derbi brodogradilišta) u svom najvećem gradu Guayaquilu između Barcelone SC i Emeleca, dva kluba koji se uvijek bore za titulu. Prvi su osnovali katalonski doseljenici, a drugi je osnovao George Capwell, vlasnik elektrane i oduvijek se smatra bogataškim klubom. U Limi, glavnom gradu Perua se igra peruanski Superclásico između Universitario de Deportesa i Alianza Lime. Već na prvoj utakmici 1928, između ta dva kluba je bilo tučnjave na tribinama, a 5 je igrača Alianze dobilo crvene kartone pa je urugvajski sudac prekinuo utakmicu dok su gledatelji štapovima gađali igrače.
Zadnjih deset godina i ekipe iz Meksika igraju Copa Libertadores, južnoameričku verijantu Lige prvaka. Meksički El Super Clásico ili Clásico de Clásicos je susret Chivasa i Americe, kluba iz Guadalajare za koji, kako se priča, igraju najbolji meksički igrači i kluba iz Mexico Cityja za koji igraju najbolji strani igrači u Meksiku. Klub iz najvećeg i glavnog grada je k tome poznat i kao najbogatiji klub u zemlji iza kojeg stoji establišment. Bez obzira na poziciju na ljestvici za oba je kluba to najvažnija utakmica sezone. Toliko važna da su se igrači, na oduševeljenje publike, dva puta, 1983. i 1986., potukli na terenu. Priča koja možda najbolje opisuje kako navijači i nogometaši doživljavaju svoje klubove u Južnoj Americi.
