arti-201008220093006O njemu i danas govore ostarjele pristalice nogometa koje ga se sjećaju, mlađi pak pamte priče, a mnogi žale što u Bobekovo vrijeme nije bilo medija koji bi zabilježili sve njegove nogometne majstorije. Uostalom, čovjek koji je pozivan da igra za reprezentaciju svijeta našao je svoje mjesto u svjetskoj nogometnoj povijesti...
arti-201008170695006Pa, zamislite ovu statistiku, u 466 utakmica za Partizan, Bobek je postigao 413 golova! Fenomenalno! Još 1995. godine Partizan ga je proglasio najboljim, najvećim igračem kluba svih vremena. Kao reprezentativac Jugoslavije odigrao je 63 utakmica sa čak 30 golova. Bio je član čuvene olimpijske generacije iz 1952. godine koji i danas neki znaju napamet nabrojati. Ajmo i mi: Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec.
No, u reprezentaciji je bio nezamjenjiv, pa je tako sudjelovao na dva svjetska prvenstva (1950 i 1954), dvaput je igrao na Olimpijskim igrama, a nakon igračke karijere imao je zapaženu i trenersku karijeru. Vodio je nekoliko jugoslavenskih (Dinamo, Partizan, Vardar) i stranih klubova i osvojio pet naslova, dva kupa (grčki i tuniski) i jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi (s Vardarom).
Štef Bobek, rođen je na zagrebačkom Trnju i nogomet je počeo igrati u klubu koji se zvao engleskim imenom – Derby. Kao nadarenog dječaka brzo su ga zapazili, no došao je rat i kako je prijetila mobilizacija velikog talenta brzo je pronađeno rješenje - Bobek je plasiran u bečki Wacker. Kad se situacija malo smirila, vratio se u Zagreb gdje je zaigrao za lokalni klub pod nazivom – Ličanin. No, Bobek bi ipak završio na bojišnici da se za njega nije zauzeo čuveni mađarski trener Martin Bukowy koji je vodio Građanski.
"Onda je dogovoreno da kao domobranski službenik igram za Građanski koji je tada bio jak, prava momčad, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile. Da, igrao sam i za tadašnju reprezentaciju", riječi su Bobeka.
Odmah po raspadu 'endehaizije' i osnivanju nove države Građanski je rasformiran, zabranjen, a Stjepan Bobek je tek želio igrati nogomet, no situacija je po njegovu obitelj bila dramatična. Brat Otto koji je i danas živ, završio je u logoru, a kako su Štefa kao pravog igrača priključili momčadi KNOJ-a, to je uspio srediti izlazak brata iz zatočeništva. No, kako je momčad KNOJ-a nastupila u Beogradu na turniru republika, tako je generalima sinula zanimljiva ideja.
"Vojne lica su me nagovarala da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Tako sam počeo igrati u Partizanu“, govorio je Stjepan Bobek.
S Partizanom je osvajao i naslove prvaka i Kupa, u Beogradu je taj Zagrepčanin osnovao obitelj, no Zagreb nikad nije zaboravio, kolikogod se neki trudili spočitnuti mu to, još za vrijeme ratnog nereda u devedestim godinama.
Kad su hrvatski novinari došli do njega prije petnaaestak godina, a dolazio je u Zagreb na utakmice Dinama i Newcastela i hrvatske preprezentacije protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine, na poziv predsjednika Tuđmana, govorio nam je:
"Morate zaista znati da mi je žao što nikad nisam igrao igrao za Dinamo. Pa, ja sam Zagrepčanin, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub. Tu sam se afirmirao i postigao sve. Dužan sam ostao Zagrebu. Ali, isto tako, nemojte se ljutiti kad ću reći da su me u Beogradu, u Srbiji izvanredno primili. Voljeli su me. Onda sam stvorio obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub".
Stjepan Bobek volio je govoriti kako na velikim natjecanjima navija za Hrvatsku, slikao se s hrvatskim dresom, redovito ga je posjećivao brat Otto kojeg je izbavio iz logora, a u beogradskim novinama o njemu nikad nije upisana loša riječ.
Tkogod od njegovih suvremenika o njemu držao govore, svaki je zavapio:
"Šteta, velika šteta što nema filmskih materijala da vidite kako je to bio dobar igrač, to se ne može ispričati, sretni smo bili mi koji smo ga vidjeli uživo".
Stjepan Bobek umro je 22. kolovoza u Beogradu u 87. godini. Liječnici hitne pomoći utvrdili su smrt 48 minuta nakon ponoći. Posljednjih nekoliko godina živio je u Domu umirovljenika u Šumatovcu.Istina, recite zar ne bi bilo sjajno vidjeti epizodu u kojoj je Bobek imao jednu od glavnih uloga, na dvije utakmice protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952. godine. Kad je Jugoslavija povela najprije s 5:1, pa su Sovjeti izjednačili na 5:5.
"Bojali smo se vratiti kući u to doba Informbiroa. Nasreću, u drugoj smo ih nakantali s 3:1", zagrebačkim slengom do još prije par mjeseci objašnjavao nam je Bobe.
