Hrvatska je i dalje u potrazi za trećim putem. Prvo se vjerovalo u Laburiste, pa, kratko, u Orah, pa onda u Most, potom za Živi zid, pa se jako digla Dalija Orešković, ali nije izdržala niti do prvih izbora, a sada se strelovito i jako digao Mislav Kolakušić.
Izbori za EU parlament 2019. ponudili su čak 33 liste, zabilježili veću izlaznost nego izbori 2014., iznimno malo govorilo se o europskim temama i gotovo je postalo legitimno da ih se doživljava kao testiranje uoči parlamentarnih, redalo se rekordno mnogo predizbornih anketa, ali niti jedna nije zabilježila stvaranje nove hrvatske zvijezde trećeg puta. Bivši sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, žestoki kritičar korupcije, jedan od rijetkih pravnih stručnjaka koji je kontrirao službenim interpretacijama Vlade u slučaju Agrokor, Mislav Kolakušić, i bez velike prisutnosti u mainstream medijima, dosegao je treći najbolji rezultat, pretekao i Živi zid, i Amsterdamsku koaliciju i Most i kolekciju desnih stranaka.
Mislav Kolakušić je postao ono što se neko vrijeme očekivalo od Dalije Orešković. Da će okupiti što širi spektar domaće scene kojoj je stalo do borbe protiv korupcije i urušavanja institucija, sve one kojima je dosta "lopovluka". Naravno, kao i nekada, kada se glasovalo za Laburiste, potom za Orah ili Most – vrlo je izgledno da je i Kolakušić zagrabio u vrlo širokom bazenu glasača, ideološki, ekonomski ili generacijski posve različitih – koje povezuje gnjev, nezadovoljstvo, želja za osvetom "starim" strankama, HDZ-u i SDP-u ili "novim pozerima" – koji im se nisu činili dovoljno radikalni, dovoljno jednostavni ili jasni.
Magnet za razočarane i gnjevne
Kolakušić je u pozadini gradio mrežu, i preko društvenih mreža, ali i obilazio teren, objašnjavao da su ovo važni izbori, "glavni izbori", jer "ne možemo mijenjati Hrvatsku ako nemamo svog predstavnika u Europskom parlamentu". O cjelokupnoj političkoj viziji Mislava Kolakušića zna se malo, većina njegovih suradnika je gotovo posve nepoznata široj javnosti, a mnoge zbunjuje njegova radikalna ideja da će "preuzeti i poziciju ministra pravosuđa i policije, te da će biti volonter premijer."
Što je to toliko bilo magnetično glasačima, da je u relativno kratkom vremenu trajanja kampanje, uspio ostvariti takav rezultat? Doimao se autentično kao onaj koji "nije ničiji", koji ne igra igru s nekom od velikih stranaka. Vjerojatno je privukao dio razočaranih glasača Živog zida, ili Mosta, ali i zagrabio šire. Ako je išta sigurno u Hrvatskoj, onda je to porast broja nezadovoljnih, nesretnih, gnjevnih. Oni su sada dali glas listi Mislava Kolakušića. No njega čeka težak posao. Izgradnja šire političke platforme. Jer ti nesretni, nezadovoljni, gnjevni itd. glasači su u pravilu oni koji očekuju brza rješenja, a ako ih izabrani ne daju – odlaze dalje.
Kolakušićev rezultat ne samo da pokazuje vlasti da raste broj gnjevnih i nesretnih u Hrvatskoj, nego pokazuje i svima onima koji su ranije pokušavali politički artikulirati tu grupaciju – da ne uspijevaju. Živi zid nesumnjivo pada. Most ne uspijeva proširiti svoj utjecaj. Dalija Orešković, koja je najavljivala da će se nametnuti kao liderica cijele lijeve scene, zbog nezadovoljstva SDP-om, mora se ponovno preispitivati. Svi oni nisu bili dovoljno snažni za one koji su nezadovoljni vlašću i traže rješenja za bolji život u Hrvatskoj.
Ovi su izbori, osim iznenadnog prodora Mislava Kolakušića, pokazali i rast desnice, ali i ozbiljnu uzdrmanost HDZ-a. Pokazali su i nevjerojatnu žilavost SDP-a.
SDP je dobio više glasova nego što su mu najavljivale sve ankete. I po broju mandata se izjednačio s HDZ-om. Iako je nesumnjivo da je SDP ostvario dobar rezultat prije svega zbog zasluga dvoje popularnih europarlamentaraca iz prethodnog saziva, Biljane Borzan i Tonina Picule, evidentno je da se SDP na ovim izborima opet potvrdio kao najjača stranka ljevice, te je posve izvjesno da će stranka krenuti i u naredne izbore, predsjedničke i parlamentarne – s Davorom Bernardićem kao predsjednikom, jer ovaj dobar rezultat znači i njegovu novu stabilizaciju.
Ressler kao nadomjestak Davora Ivana Stiera
Za razliku od izbora za EU parlament 2014. ovaj put HDZ je nastupio samostalno i to s listom koja je bila zapravo prvi otvoreni kadrovski projekt Andreja Plenkovića osobno. Nije bilo niti jednog predstavnika grupacije koja se smatrala krugom Milijana Brkića, nije bilo bivšeg ministra vanjskih poslova, Mire Kovača, nije bilo ni Davora Ive Stiera, bivšeg europarlamentarca popularnog u dubini stranke. HDZ-ova stranačka organizacija za "odrađivanje" izbora i ovaj put je radila punom parom. HDZ je duboko razgranat i u ovom mandatu vlasti trudi se doprijeti s darovima do zadnje općine u Hrvatskoj, osmišljavaju se projekti, ciljano se usmjeravaju natječaji iz EU fondova i uložilo se mnogo energije u održanje uvjerenja da je samo glas za HDZ – glas za očuvanje tog mehanizma.
No, uslijedio je rezultat slabiji su od onog što su najavljivale ankete, mladi Karlo Ressler doista jest prošao najbolje preferencijalno – ali dosta bi i bilo čudno da je bilo drugačije s obzirom na ostala imena na listi, mnogi posve nepoznati i neeksponirana imena u javnim nastupima. Resslera se čak predstavljalo kao "apsolutni hit" među mladim HDZ-ovcima, kao osobu koja će privući iznimno mnogo mladih birača.
Ressler se na kraju nije pokazao kao mlađa verzija Plenkovića nego više kao Plenkovićev pokušaj izgradnje novog Davora Ive Stiera ili netko tko je trebao pomoći Plenkoviću da se približi konzervartivcima i desnima u HDZ-u. No, u tome nije uspio. Neovisno o tome što godinama sudjeluje u "Hodu za život", neovisno o tome što se zalaže za ukidanje abortusa i naglašava tragediju na Bleiburgu, Ressler-Plenkovićeva lista je nesumnjivo izgubila dio desnih birača. Uspjeh Suverenista predvođenih Ružom Tomašić, i značajan postotak glasova liste Neovisnih za Hrvatsku, pokazuju da u Hrvatskoj – opet – jača desnica, ali i da se dio desno orijentiranih HDZ-ovaca izlijeva izvan stranke.
Tko je veći suverenist
Plenković se tako našao u poziciji "poraženog pobjednika": doista je njegov HDZ ostvario najbolji rezultat u postocima, njegov miljenik Karlo Ressler – kojeg se iznimno forsiralo u cijeloj kampanji – doista je preferencijalno ostvario najbolji rezultat, ali dan poslije izbora zatiče ozbiljno uzdrmanu stranku. Morat će si priznati da gubi dio glasača HDZ-a, da nisu mnogi glasači povjerovali njegovoj gromoglasnoj poruci iz Splita da su oni, HDZ, najbolji "suverenisti", da nije ostvario najbolje rezultate u velikim gradovima, Zagrebu, Splitu, da mu u stranci vrije nezadovoljstvo, a da je prema širokoj hrvatskoj javnosti u izborima za EU parlament, u strahu od gubitka glasača desnice on osobno, zajedno s predvodnikom liste Resslerom – zaokrenuo cijeli HDZ malo više u desno.
Plenković u predsjedničke izbore, pa onda i pripremu parlamentarnih, ulazi s neobičnih pozicija, sa strankom iz koje nastoji izbaciti dio stare garde i istodobno, pod svaku cijenu, dokazati da i on ima još bolje "velike" Hrvate, čuvare uspomene na Bleiburg, protivnike abortusa i one koji će tražiti Tuđmanovu "crvenu nit" na svakom tragu.
Kao političar koji je najavljivao da ga zanima centar i promjena HDZ-a da bi mijenjao Hrvatsku, na izborima za EU parlament Plenković je zapravo pokazao da je spreman vrludati u svim smjerovima, ako pritišću predizborne prognoze. Trebali su to biti izbori za koje se smatralo da će ih europejac i bivši eurozastupnik Plenković lako svladati, no oni su se pretvorili u njegovu noćnu moru: spleo se on sam sa svojom listom, a uspio je zbuniti i tradicionalne HDZ-ove birače, ali i najširu hrvatsku javnost.
