"Ja od vas ne tražim da poginete za svoj klub, nego da njih natjerate da poginu za njihov klub!" parafrazirao je najveći trener američkog nogometa Vince Lombardi generala Patona. U originalu se radi o ratu i domovini. Lombardi, Patonov sportski preslik, sport je poimao kao rat. Za njega su utakmice bile bitke, a imao je više nego dovoljno uspjeha da bi i njega citirali: "My way, or highway" (u slobodnom prijevodu "Po mome, ili široko ti polje") i "Pobjeda nije najvažnija stvar, pobjeda je jedina stvar."
Bilo bi zgodno vidjeti Lombardijevu diskusiju s osnivačem olimpizma Coubertinom, poznatim po rečenici "Važno je sudjelovati", ali to nije moguće. Coubertin je mrtav. Kao, doduše, i olimpizam. Vrijeme smrti je nepoznato. Neki kažu da je olimpizam preminuo od prve doze dopinga, a doping je čovjek pronašao početkom sedamdesetih. Neki dan jedan od sefova sydneyjskog laboratorija za kontrolu urina reče: "Najsretniji bih bio kad bismo imali stotinu pozitivnih testova. Ne budemo li imali ni jedan pozitivan test, to neće značiti da su svi bili 'čisti', nego da nikoga nismo uhvatili." Jednako govore i policajci o dilanju i dilerima. Igre narkomana? Pa, tako nekako. I usudim se reći da ih potpuno razumijem. Na kraju krajeva, svi su Fausti u povijesti filozofije rehabilitirani, čak i onaj koji je tražio znanje. Taj, naravno, zadnji, o-ho-ho nakon onih što su tražili slavu i(li) novac, ali čak i on. Jedni kažu da je umro kad su teroristi oskvrnuli Igre '72. u Muenchenu, drugi da je uzrok smrti američki bojkot Igara u Moskvi '80. Amerima je važnije bilo ne sudjelovati. Osobno, mislim da je krepao u Los Angelesu '84. Ne zbog "drugog žutog", zato što se Rusi nisu pojavili, nego jer je baklju mogao nositi tko god je platio, ako me sjećanje dobro služi, pedesetak dolara. Relikvija koju su dotad smjeli dohvatiti samo sportaši prodana je, da ne kažem kome. Dobro da nisu prodali i pravo na paljenje olimpijskog plamena na svečanom otvaranju Igara. Nekad su se sportaši na otvaranjima igara zaricali (prisezali) da sportom neće stjecati materijalnu dobit. Tutori koji su vodili sport nekako su se dogovorili da je u redu da se zarada od natjecanja podijeli klubovima. Eto, nije u redu da se sportaši bogate, ali plemenito je ulagati u sport za zdravlje naroda koji želi sudjelovati. Tu je rupu u zakonu iskoristio američki skakač u vis Dwight Stones. Osnovao je klub "Dwight Stones", koji je imao jednog trenera, njega, i jednog atletičara, njega, svjetskog rekordera, prvaka ovoga i onoga. Jebi ga, čovjek se snašao, moraše ga isplatiti. By the book.
A onda je "organizacija" prekršila pravilo: Igre u LA-u bile su prve koje su poslovale s profitom. Problem!, olimpizam je zaradio. Nemoguće je pobjeći od Amera. Na Lombardijevoj liniji dozlogrdilo im je da im amaterske košarkaše, doduše s već potpisanim profesionalnim ugovorima, napucavaju Europljani. Isti takvi, s već potpisanim profesionalnim ugovorima, ali mnogo bolji. U Seoulu ih '88. pobijedili Rusi, na Svjetskom prvenstvu i Igrama dobre volje '90. Jugoslaveni. Hm, Kukoč, Rađa, Petrović, Divac i Đorđević je i u razmjerima NBA lige respektabilna petorka, pa su Amerikanci, da u Barceloni '92. ne bi samo sudjelovali, doveli Dream Team. Olimpizam je crk'o, i Coubertinovo načelo sada mijenja smisao. Kao što treneri jednostavno ne smiju škartirati djecu za koju odmah vide da od njih nikad neće nastati prvaci (netko ipak mora sparirati budućim šampionima), tako i likovi o kojima se snimaju dokumentarci nekoga moraju pobjeđivati. Je, za Carla Lewisa je važno da su mnogi autsajderi ipak sudjelovali, stvarno ne bi imalo smisla da je skakao i trčao sam. Čovjek sveden na razinu infrastrukture nečije pobjede zadnje je uporište one o važnom sudjelovanju. Za one kojima je pobjeda jedina stvar vrlo je važno da gubitnici sudjeluju. Vrlo im je važno da je luzerima to, e sad više nije bitno da li važno ili vrlo važno. Slažem se s Marion Jones. Nju ne slave zato što sudjeluje, nego jer će pokušati osvojiti pet zlatnih medalja. "Mrzim gubiti. Nikad na borilište ne izlazim da bih bila druga", kaže ona. Kad sam bio sportaš, sanjao sam nastup na olimpijskim igrama, ali ne radi sudjelovanja. Na igre bih išao samo ako bih imao realne izglede za medalju.Sudjelovati bih pristao samo ako bih time zaradio, ako bih postigao povoljnu cijenu za nastup. U ispadanju u prvom kolu Wimbledona vidim smisao, u ispadanju u prvom kolu olimpijskih igara ? ne vidim. No, dobro, ima i ljudi koji vole sportski turizam.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
