Dariya Pavlešen, viša lektorica za ukrajinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rođena Ukrajinka sa zagrebačkom adresom, ovih dana radi od „jutra do sutra“, gotovo svo vrijeme dok ne radi na fakultetu provodi s izbjeglicama koje u sve većem broju dolaze u Hrvatsku, prevodi za njih, pomaže popunjavati formulare, dokumentaciju. „Jedva viđam svoju obitelj, ali svi su puni razumijevanja. I odmah naglašavam, ja sam samo jedna od mnogih. Svi mi Ukrajinci u Hrvatskoj odmah smo reagirali, volontiramo od prvog dana, odmah smo se povezali i tu smo da pomognemo svima koji dolaze iz Ukrajine…“, kaže četrdesetdvogodišnja Dariya u razgovoru za Net.hr.
Ona je rođena u Ukrajini, u gradu Ivano Frankvisk, na zapadu zemlje, a diplomirala je 2002. na Filološkom fakultetu Sveučilišta Ivan Franko u Lavovu, a 2003. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ukrajinski jezik i književnost, te ruski jezik i književnost. Prije 23 godine je stigla u Zagreb zahvaljujući teti, a nakon što je diplomirala dobila je i posao na Fakultetu. Majka je dvoje djece, kćeri Andree i sina Daria, a suprug Andrej Pavlešen je kao dijete također iskusio muke izbjeglištva: njegova je obitelj devedesetih prognana iz Banje Luke jer je bio sin Hrvatice i oca Ukrajinca. „Svi mi ovih dana vrlo intenzivno proživljavamo sve što se zbiva u Ukrajini. Svaka ta slika boli.Toliko razaranja i patnje. A tamo su još i brojni članovi obitelji…“, kaže Dariya. Majka je još u Ivano Frankvisku, bratić je u Kijevu…Dok su telefonske linije sa zapadom zemlje još uvijek u redu i može komunicirati s mamom, s bratićem u Kijevu sve teže uspijeva uspostaviti kontakt.
Tata star 81 godinu htio u dobrovoljce
Njezin otac Zenon Sokolovski, star 81 godinu, umirovljeni umjetnik, arhitekt, stigao je u Hrvatsku prije nekoliko dana, nakon 35 sati dramatičnog i iscrpljujućeg putovanja. „Izvukli su ga hrvatski građani koje uopće nismo poznavali. Raspitivali smo se na sve strane tko ide u Ukrajinu, tko ga može povesti i tako je stigao. Zamislite kakav je to bio napor za čovjeka u godinama, narušenog zdravlja. Ali imao je na putu podršku divnih ljudi i onda još kad je stigao u Hrvatsku, morali smo ići na Hitnu, jer je bio strahovito iscrpljen – posvuda podrška i razumijevanje.“, opisuje Dariya.
Prisjeća se i prve očeve reakcije nakon što je započeo rat i nakon što je objavljena opća mobilizacija.
„Sjećam se našeg prvog razgovora nakon što je krenuo ruski napad. On me pitao što mislim bi li se i on trebao javiti u dragovoljce. Iako ima 81 godinu, iako je umjetnik, mislio je da bi se možda trebao priključiti borbi.“, kaže Dariya. „No ja sam ga odmah uvjeravala da je odgovornije da dođe k nama. Zato da ne bude teret. Objašnjavala sam i njemu, a objašnjavam sada i mami – da je bolje za ljude koji se ne mogu boriti da se maknu na sigurno.“
"Žele pokazati da je Ukrajina još živa"
Mama, Sofija Sokolovska, iako u dobi od 78 godina još se uvijek ne da iz svog grada, Ivano Frakviska, iako je često pod zračnim uzbunama i bilo je i eksplozija u okolici grada. U gradu još nema nestašica, ali opskrba je sve teža jer je zapadni dio zemlje sada primio veliki broj izbjeglica s istoka zemlje – i događa se da nema nekih namirnica, ili lijekova. Mama je lošeg zdravstvenog stanja, ali obiteljski prijatelji joj pomažu u nabavi hrane i lijekova, iako to danas više nije jednostavno. „Jučer smo imali situaciju da smo jedva uspjeli nabaviti lijek koji je trebala. Prijatelj mi je javio da je obišao nekoliko ljekarni prije nego što je našao lijek koji treba. Tek u trećoj ili četvrtoj ga je našao, a ranije ga je bilo u svakoj. Sve su to razlozi zbog kojih moramo pokušati organizirati i njezin izlazak iz zemlje. Kažem joj – nemoj biti teret…“, kaže Dariya.
Darija Pavlešen i njezin suprug Andrej koji je također iskusio sudbinu izbjeglice: u djetinjstvu je prognan iz Banje Luke
A zašto se mama ne da, zašto ne želi otići? „Njen je odgovor isti kao i tatin. Oni su govorili da su njihovi roditelji i njihovi bake i djedovi živjeli u jako teškim uvjetima, u turbulentnim vremenima, ali da su ostajali unatoč svim strahotama koje su proživljavali. Moj djed po očevoj strani bio je poslije rata u Sibiru, prošao je strašne torture, ali nije se dao. Oni svoj ostanak u domu doživljavaju kao svjedočanstvo da Ukrajina postoji. Zato se nisu dali iz svog doma, a mama se još uvijek ne da. Žele pokazati da je Ukrajina još živa, da to nije prazna zemlja koju može pregaziti bilo tko. Teško je prenijeti te emocije. S jedne strane tu je njihova želja da ostanu unatoč strahotama koje se događaju, a s druge strane naša želja da im pomognemo, da ih maknemo od strahota i da rasteretimo sustav – da bude više za one koji moraju ostati, za borce, za mlađe generacije.“, objašnjava Dariya. Njezin bratić radi u orkestru Narodnog kazališta u Kijevu, glazbenik je, i naravno, sada ne radi, ali ni on se ne da iz Kijeva. Želi pomagati i sudjelovati u obrani i ne želi otići.
"Nećemo mi ovdje ostati dugo!"
Svim izbjeglicama s kojima radi – kao dio mnogobrojnog tima volontera - Dariya Pavlešen nastoji prenijeti optimizam i pružiti podršku, želi da se osjećaju dobrodošli u Hrvatsku i naglašava da je sustav odlično profunkcionirao, da su sve službe dobro organizirane, ali uvijek iznova je potrese kada shvati da gotovo svi oni koji su došli sanjaju o tome da rat završi što prije i da se – vrate što prije. „Govorim im o pravima, o smještaju, pomažem oko dokumentacije, njihove misli su i dalje okrenute prema Ukrajini. Evo i danas kod popunjavanja zahtjeva za privremenu zaštitu opet sam čula: Možda to ne treba? Nećemo mi ovdje ostati dugo, uskoro ćemo se vratiti doma! Za tjedan, dva…“, kaže Dariya. „Ljudi nisu svjesni da se neće moći vratiti tako brzo. Pa i da rat odmah prestane, toliko je gradova razoreno. Kako će se vratiti obitelji u Harkiv, primjerice? Sve će to trebati ponovno izgraditi. To su ti trenuci kada vas stegne srce. Vidite koliko su svi oni još vezani za Ukrajinu i vjeruju da će za tjedan-dva natrag. Velika je to patnja. I posljedice svih ovih trauma će tek početi izlaziti na površinu.“, komentira Dariya.
Andrea Pavlešen, kći Dariye Pavlešen, zajedno s bratom Dariom, prati sve vijesti s ratišta i velika su podrška majci koja je sada iznimno angažirana oko prijema izbjeglica iz rodne Ukrajine
Nekad razočarana zbog Zelenskog - danas mu se divi
Na pitanje je li bila iznenađena silinom kojom je počeo ovaj rat ona odgovara da za sve Ukrajince ovaj rat traje već od 2014. godine. „Tada su Ukrajinci pokazali na Majdanu da vjeruju u europsku orijentaciju Ukrajine, a sve ovo poslije je jasna demonstracija da Ukrajina ne žele izgubiti te vrijednosti. I borbe na Krimu i u Luganjskoj i Donjeckoj oblasti su bile dio tog rata, ginuli su vojnici, ali na žalost svijet kao da nije htio vidjeti kamo to sve vodi. Ovo je eskalacija, nastavak te agresije. Ranije se to prikrivalo, a sada svjedočimo otvorenom i brutalnom ubijanju. No, Ukrajinci se nemaju kamo povlačiti. Ovo je njihova zemlja i moraju je obraniti. Ne mogu vjerovati da je moguće u ovom stoljeću da će se dopustiti da nestane jedna europska zemlja. Putin je dokazao da za njega ne postoje argumenti, da je spreman smisliti bilo kakva opravdanja za najgore zločine, pa i bombardiranje rodilišta.“
Zanimalo nas je prate li i njezina djeca situaciju u Ukrajini, traže li od nje neka dodatna pojašnjenja. „Oboje su mi velika podrška, prate sve medije, javljaju mi ako sam nešto propustila.“, kaže Dariya. Oboje govore ukrajinski, a sada će imati još više prijatelja i tu u Hrvatskoj za vježbanje ukrajinskog.
Dariya Pavlešen naglašava za kraj da su svi jako ponosni na držanje predsjednika Zelenskog. „Priznat ću vam – kada su bili izbori – ja sam bila jako protiv njega, bila sam zabrinuta…Mislila sam da ne može državu voditi netko bez ikakvog političkog iskustva, zabavljač. A sada se pokazao kao najbolji lider. Jako sam ponosna što Ukrajina ima predsjednika koji zna voditi zemlju u ovako teškim trenucima. Eto, uspio me razuvjeriti svojim postupcima. I red je da to priznam.“, zaključuje Dariya Pavlešen.
