Američki predsjednik Donald Trump u srijedu je Kini povisio carine na 245 posto. "Dan oslobođenja" koji je SAD obznanio 2. travnja, zapravo je označio početak "trgovinskog rata", usmjerenog na države s kojima SAD ima velik deficit. Međutim, kako je velik broj država izrazio želju sjesti za stol i pregovarati sa SAD-om, neizbježno je "upalo u oči" da Kina nije u tom društvu.
Dapače, Kinezi su na Trumpove carine odgovorili protumjerom odnosno, povećanjem carina sa svoje strane. Takav protuodgovor gotovo da nije bio neočekivan, kao i onaj predsjednika Trumpa da carine - dodatno povisi. Tko će prvi popustiti - "ili trepnuti", kako pojedini mediji vole tepati obračunu dviju velesila - odredit će fakori koji nisu samo ekonomske prirode. A upravo o tome svoj osvrt nam je dao vrsni poznavatelj prilika u Kini dr. sc. Zvonimir Stopić s Capital Normal Universityja (Peking), ZŠEM.
U fokusu još od prvog mandata
"S najavom predsjednika Donalda Trumpa da će uvesti carine od čak 245% na kinesku robu, postaje jasno da se 'trgovinski rat' između SAD-a i Kine nastavlja – i to u još žešćem obliku. Kina je u Trumpovom fokusu još od njegova prvog mandata, kada ju je označio glavnim krivcem za strukturne probleme američke industrije. Tada je, uvođenjem prvih carina i ograničenja, i započeo trgovinski sukob koji traje do danas. Tijekom mandata Joea Bidena, ekonomska napetost nije nestala – zadržala se na razini koju je oblikovala prethodna administracija, s time da je Biden u odnos s Kinom dodatno unio ideološku dimenziju, pozicionirajući ga unutar šireg američkog suprotstavljanja 'autokratskim režimima'. S Trumpovim povratkom, ideološki aspekt gotovo da nestaje iz diskursa, a fokus se vraća na pragmatična, ekonomska pitanja.
Trumpova logika je jasna – kroz carinske pritiske, najprije na cijeli svijet, a potom konkretno na Kinu, pokušava isposlovati povoljnije uvjete za SAD. U teoriji, to bi trebao biti prvi korak prema smanjenju vanjskog duga, restrukturiranju saveznog budžeta i repatrijaciji američke proizvodnje. No kako i na koji način bi se sve to doista provelo – ostaje nejasno. Srž ove strategije leži u pretpostavci da su svijet – pa tako i Kina – više ovisni o SAD-u, nego što je SAD o njima, te da će se, u konačnici, svi ipak morati prilagoditi američkim pravilima igre. Međutim, to je vrlo upitna pretpostavka – ne samo zbog brojnih ekonomskih nepoznanica, već i zbog niza političkih i geopolitičkih varijabli koje dodatno zamagljuju konačan ishod. Ali prije analize širih posljedica, pogledajmo što nam govore brojke.
Trgovinska neravnoteža u korist Kine
Prema podacima UNCTAD-a, ukupna globalna trgovina u 2024. godini dosegnula je rekordnih 33 bilijuna američkih dolara, što predstavlja rast od 3,3% u odnosu na prethodnu godinu. SAD je ostvario ukupnu robnu razmjenu vrijednu približno 5,4 bilijuna dolara, s izvozom od oko 2,1 bilijuna i uvozom od 3,3 bilijuna dolara, što rezultira trgovinskim deficitom od otprilike 1,2 bilijuna dolara. Kina je zabilježila ukupnu robnu razmjenu od približno 6 bilijuna dolara, s izvozom od oko 3,5 bilijuna i uvozom od 2,5 bilijuna dolara, ostvarivši trgovinski suficit od oko 1 bilijun dolara. Pojednostavljeno, udio SAD-a u svjetskoj trgovini iznosio je oko 16,4%, dok je kineski udio bio približno 18,2%. Zajedno, ove dvije zemlje čine više od trećine globalne trgovine. Što se tiče međusobne trgovine, SAD i Kina su u 2024. godini razmijenili robu u vrijednosti od 582,4 milijarde dolara. SAD je iz Kine uvezao robu u vrijednosti od 438,9 milijardi dolara, dok je izvoz u Kinu iznosio 143,5 milijardi dolara, što rezultira trgovinskim deficitom od 295,4 milijarde dolara za SAD. Ove brojke jasno pokazuju značajnu trgovinsku neravnotežu u korist Kine, s time da SAD iz Kine uvozi tri puta više robe nego što izvozi u tu zemlju.
Sve navedene brojke nedvojbeno ukazuju na potrebu za reakcijom i prilagodbom u postojećim trgovinskim politikama. No ostaje ključno pitanje: može li se željeni cilj doista postići neprestanom eskalacijom carinskih nameta? Naime, primarni cilj tih mjera nije neko tržišno nestrukturirano gospodarstvo, već iznimno organizirana država s, unatoč brojnim izazovima, stabilnom i prilagodljivom ekonomijom, snažnim industrijskim kapacitetima te političkim sustavom koji je duboko ukorijenjen u sve pore društva.
Partija nema prostora pokazati slabost
Dodatnu dimenziju otpora čini kineski povijesni oprez prema Zapadu, koji seže još od razdoblja Opijumskih ratova, a osobito prema SAD-u, s kojim dijeli dugu povijest ideoloških napetosti iz doba Hladnog rata. Taj je odnos dodatno opterećen suvremenim pitanjima poput Tajvana, Hong Konga i Xinjianga, zbog kojih kinesko vodstvo današnji pritisak doživljava i kao borbu za očuvanje simboličnog integriteta. Komunistička partija Kine, radi očuvanja vlastitog legitimiteta, nema političkog prostora pokazati slabost i pristati na uvjete koji bi izgledali kao još jedno poniženje pod zapadnim pritiskom. Mogućnost dogovora postoji – ali ne pod uvjetima ekonomske prisile.
Treći važan čimbenik u ovoj priči je ostatak svijeta, onaj izvan okvira SAD-a, Kine, pa čak i Europske unije ili Rusije. Riječ je o državama srednje i jugoistočne Azije, Afrike i Latinske Amerike koje danas igraju sve važniju ulogu. Naime, više od polovice kineskog udjela u svjetskoj trgovini ostvaruje se upravo sa zemljama koje su dio inicijative 'Pojas i put'. Ta je diversifikacija trgovinskih odnosa započela ubrzo nakon dolaska Xi Jinpinga na vlast, a od početka trgovinskog rata s Trumpom, ona je dodatno ubrzana.
Mreža podrške i savezništava
Nedavni konkretni koraci potvrđuju taj trend: Kina je nedavno zamijenila uvoz američke soje onim iz Brazila, Xi upravo odrađuje posjete Vijetnamu, Maleziji i Kambodži, a i ciljano se blago devalvirao juan, čime su kineski proizvodi postali konkurentniji na tržištima u razvoju, što će neizbježno ostaviti traga i u zapadnim ekonomijama. Kinesko vodstvo se zasad čini dovoljno odlučno oduprijeti se američkom pritisku, što je, čini se, već poljuljalo i Trumpovu odlučnost.
Nedavno je bio primoran selektivno sniziti carine na određena tehnološka dobra i rijetke metale – područje u kojem Kina ima dominantnu ulogu, osobito u proizvodnji galija, germanija i silicija, ključnih za industriju poluvodiča.
Za sada, Kina na svim razinama pokazuje odlučnost u suprotstavljanju Trumpu i SAD-u, koje percipira kao ključnog generatora globalnih nestabilnosti. Iako aktualni događaji dodatno opterećuju kinesko gospodarstvo – koje se još uvijek nosi s posljedicama zatvaranja tijekom pandemije, krizom na tržištu nekretnina i građevinskom sektoru, kao i rastućim izazovima na tržištu rada – kinesko vodstvo vjeruje da može izdržati ove vanjske pritiske i očuvati stratešku stabilnost. Pritom joj u prilog ide i rastuće nepovjerenje mnogih zemalja u razvoju prema Zapadu, koje se akumuliralo kroz desetljeća, a koje je Trump – svojim nastupima i retorikom – dodatno pojačao.
Vrijeme će odigrati ključnu ulogu
Upravo na toj osnovi Kina gradi mrežu podrške i trgovinskih savezništava koja bi trebala ublažiti učinke američkog ekonomskog pritiska. Ipak, kao što je već istaknuto, broj relevantnih varijabli je iznimno velik, a mnoge od njih su iznimno promjenjive – što čini bilo kakvo pouzdano predviđanje vrlo složenim. Vrijeme će u tom kontekstu igrati ključnu ulogu: što se ova situacija bude dulje razvijala, to će se i pritisci – kako iznutra, tako i izvana – sve snažnije reflektirati na konačni ishod ove geopolitičke konfrontacije."
