Jedni naklapaju o korona-diktaturi, drugi stavljaju sumnjičavce prema cjepivu u isti koš s apsolutno nerazumnim „querdenkerima". Oboje je besmislica i izaziva nevjericu kod onih koji vide više od crnog i bijelog. I upravo o tome se radi kada se govori o bolesti koju zovu COVID-19: uočiti i mnoge druge boje. Čovjek mora biti spreman otvoriti se i za druge argumente i osjećaje, a ne samo za one vlastite. Inače neće biti dijaloga, piše Marcel Fürstenau za Deutsche Welle u komentaru "Korona zagađuje klimu".
No stvarnost, na žalost, često izgleda drugačije: rastu odbijanje, ignorancija, klevetanje – ukratko: zamrznute su suprotstavljene pozicije. Što su veće dnevne brojke u Njemačkoj – zaraženih, popunjenih kreveta na odjelima intenzivne njege, mrtvih – to je agresivniji i nepomirljiviji ton. Pri tome je pandemija od svog početka prije svega pokazala jedno: ni kod korone nema apsolutne sigurnosti.
Ozbiljno shvatiti sumnje u korona-politiku
Ni znanost niti politika ni u jednom trenutku nisu bili jedinstveni – nacionalna kao i internacionalna. Svi su svakodnevno učili nešto novo, griješili, iz toga izvlačili pouke. A jesu li one bile ispravne ili pogrešne, često se pokazivalo tek mnogo kasnije. Pametovanje je u većini slučajeva nepotrebno. Važne su kritika i samokritika. Ali, molim lijepo, konstruktivno i kulturno!
To se može činiti kao naivna želja i možda to i ostati. A tko ionako nikada nije bio zainteresiran za pošteno ophođenje s drugima, ionako se sam diskvalificirao. Ali bilo bi vrijedno pokušati potruditi se oko mnogih sumnjičavaca. Onih koji su nesigurni zbog studija o opasnim nuspojavama cjepiva, nedorečenih odluka konkurirajućih političara, spornih preporuka uglednih komisija.
Paušalni bijes na necijepljene je jednostran i nepošten
Te mnogobrojne ljude se onda ne smije jednostrano staviti na stup srama i izazivati im grižnju savjesti, da su samo oni krivi za bijedu na odjelima za intenzivnu njegu. Za tu situaciju, koja se opet zaoštrava, krivi su i drugi, a ne samo necijepljeni: tvrtke zdravstvene industrije orijentirane ka profitu, politika kojoj je najvažnija konkurencija te i privatni i javni poslodavci koji uskraćuju poštene plaće.
Neki su možda i zato bijesni na necijepljene jer su podlegli iluziji: jer su i cjepiva razvijena u najkraćem roku – kako se upravo može bolno spoznati – donijela samo kratki predah. Učinkovitost se smanjuje brže nego što smo se svi nadali. „Booster" je sada riječ, a za mnoge i nužnost ovoga trenutka. I dok je u Njemačkoj i drugim bogatim zemljama navala na treću dozu cjepiva u punom jeku, u siromašnijim regijama svijeta milijarde necijepljenih ljudi ostaju potpuno nezaštićene.
Sve nas ugrožava egoizam kod cijepljenja
Taj skandal je u njemačkoj zaokupljenosti samim sobom skoro potpuno nestao s radara. Zato treba podsjetiti na opomenu glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa: uskraćivanje cjepiva protiv korone siromašnijim zemljama, a time i sprječavanje pravedne podjele, „nije samo pitanje nemorala, nego i pitanje gluposti". Svi u Njemačkoj bi trebali osjetiti da je taj opravdani prigovor upućen i njima.
Hitna zadaća politike i gospodarstva je da napokon učinkovito suzbiju tu nečuvenu nepravdu. Tu više ne smije biti tabu ni ukidanje patenta na cjepivo. A za veći društveni konsenzus u Njemačkoj je neophodno međusobno razumijevanje. Primjerice uvidjeti da se, unatoč sumnjama, treba cijepiti u interesu i iz solidarnosti sa svim ljudima na odjelima intenzivne njege. No tko se ne može odlučiti na to, ne smije biti kažnjen. Uvođenje lockdowna za necijepljene kao u Austriji bilo bi neoprostivo prelaženje granice.
I mi mediji moramo nešto naučiti
Ja sam se, nakon puno razmišljanja, cijepio. Naravno, tek nakon što su na redu bili stariji i oni s kroničnim bolestima. Bilo mi je neugodno da su novinari, kao takozvano sustavno relevantno zanimanje, mogli prije dobiti cjepivo. Ono je bilo puno potrebnije zaposlenima u trgovinama, vlakovima, autobusima ili dostavljačima. Oni se nisu mogli niti se mogu povući u homeoffice, kao što to može većina nas u medijskoj branši.
A što se tiče medija: i mi smo, naravno, pozvani da budemo odgovorni i samokritično propitkujemo našu ulogu. Kao i u drugim krizama, to nam je samo djelomice uspjelo. Ono što ostaje je: učiti iz grešaka, obećati poboljšanje – i potruditi se pogoditi pravi ton, piše Marcel Fürstenau.
