Tijekom i nakon noćašnjeg napada udruženih američkih, britanskih i francuskih snaga na ciljeve u Siriji, ponovno se pokazalo se da je Rusija najveći saveznik sirijskog režima. Iz Kremlja je priopćeno da su ruski proturaketni sustavi u Siriji presreli i srušili mnogo savezničkih projektila, a predsjednik Vladimir Putin smjesta je osudio napad nazvavši ga "činom agresije na suverenu državu". Još jednom se, stoga, analizira koji su to interesi koji Rusiju toliko snažno vežu uz Siriju.
Čuvanje Asada na vlasti, eliminacija Islamske države, obračun s pobunjenicima koje financiraju SAD, osiguravanje jedinog izlaza Rusije na topla mora kroz sirijske luke Tartus i Latakija... sve su to razlozi koji se nameću kao objašnjenje aktivnog sudjelovanja ruske vojske u sirijskom ratu, ali ne i jedini, piše Blic navodeći tri ključna razloga ruske usidrenosti u Siriji.
Velike bitke za grandiozne plinovode
Još 2012. godine pisalo se da je jedan od razloga krize u Siriji nepristajanje Bašara al-Asada na izgradnju golemog plinovoda od Katara do Europe. Tim plinovodom presjekla bi se žila kucavica ruske ekonomije, koja živi zahvaljujući činjenici što cijela Europa ovisi o njenim energenatima.
O tome je, podsjeća Blic, 2016. godine pisao Robert Kennedy jr. u svojoj analizi u časopisu Politico tunačeći da su "pravi uzroci rata u Siriji Asadovo odbijanje ideje o plinovodu, uz obilno kršenje ljudskih prava, ratne zločine i diktaturu". Službeni razlog početka rata u Siriji bila je pobuna građana protiv jednovlašća dinastije Asad i njene diktature. No, prosvjedi iz 2011. godine bili su nastavak onih iz 2009., iste godine kada je Katar ponudio izgradnju 1500 kilometara dugog i 10 milijardi dolara vrijednog plinovoda preko Saudijske Arabije, Jordana, Sirije i Turske do Europe. Glatko odbijena ideja tog plinovoda u stvari je bila svojevrsna proširena verzija plinovoda Taplin, koji su još 1947. godine htjeli izgraditi američki Bechtel i saudijski Aramco. No, i tada je projekt zaustavila Sirija. I tada je bilo prosvjeda u sirijskim gradovima, da bi se već sljedeće godine u Siriji dogodio puč.
Talijanski dnevnik Il Sole 24 ore pisao je 2011. godine da se Asad 2010. počeo dogovarati s Iranom, svojim šiitskim saveznikom i glavnim protivnikom SAD i Saudijske Arabije, o izgradnji olinovoda velikog kapaciteta kojim bi iranski plin išao preko Iraka i Sirije u Europu. Asad je tada štitio vlastite interese izbjegavajući sud za ratne zločine te istodobno čuvajući leđa Putinu. Pritisak na Asada se povećavao i smrtonosni koktel bio je spreman, piše Blic.
Strateški interesi u regiji punoj nafte i plina
Nadalje, višestoljetna težnja Rusije da izađe na tzv. topla mora konačano je ostvarena nakon što je al-Asad, u zamjenu za vojni savez i zaštitu, Moskvi ustupio sirijske luke na Mediteranu - Tartus i Latakiju. A Putin, dobivši tako pozivnicu za igru u regiji u kojoj se nalazi čak petina svjetskih zaliha nafte i golemi dio tržišta plina, nije više imao namjeru izaći iz te igre. Ne treba zaboraviti da je u trenutku ruskog ulaska u rat u Sirij cijena nafte bila na najnižim razinama, što je djelovalo devastirajuće na rusku ekonomiju.
Pavel Bajev, profesor Instituta za mirovna istraživanje u Oslu i bivši sovjetski akademik, izjavio je tada za Wall Street Journal kako pad cijena nafte znači "izravnu prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti" te da je stoga "nadzor nad Sirijom potreban po svaku cijenu".
Zarada na oružju i poslijeratnoj obnovi
Na koncu, prodaja ruskog oružja vrtoglavo je porasla nakon što je Rusija ušla u rat u Siriji. jasno je da rusko naoružanje još dugo neće napustiti tlo te zemlje gdje ima izvrstan poligon za testiranje. Osim toga, u travnju 2016. godine, nedugo nakon ulaska u sirijski rat, Rusija je potpisala ugovore vrijedne gotovo milijardu dolara za infrastrukturne poslove u Siriji.
U studenome 2016. Damask je obećao da će pri sklapanju poslova Moskva imati prioritet. Nekoliko energetskih firmi povezanih s Kremljem već je počelo poslovati ondje a područjima očišćenima od Islamske države, a na polju nafte, plina i rudarstva. Rusija i Sirija razmišljaju čak o osnivanju zajedničke banke preko koje bi se olakšale transakcije.