Geografskim, povijesnim, gospodarskim i kulturnim položajem između zapadne i istočne Europe, srednja Europa s više od 100 milijuna ljudi nevjerojatna je koncentracija nacionalnih kultura, tradicija i jezika, koja je znatno uvećala riznicu kulturnoga nasljeđa Europe, ističu autori, poljski slavisti Bogusław Zieliński i Marek Kulec.
To je područje bilo povremeno u sastavu imperija Njemačke, Poljske Turska, Rusije i Austrougarske, ali nikada trajno, i svaka od njih je to platila porazom, ističe se u časopisu osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti.
Istodobno mnogobrojna značenja termina srednje Europe, neodređenost njenih granica i paradoksi njene povijesti, samo su uvećali brojnost pojmova i koncepcija kojima su istraživači nastojali shvatiti tu regiju, smatraju dva profesora sa Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznańu.
Specifičan karakter i identitet srednje Europe, koji proizlazi iz antagonističkoga spleta povijesnih, etničkih, geografskih, a prije svega političkih čimbenika, od kojeg je književnost stvarala srednjoeuropsku kulturnu reprezentaciju te regije, danas je ugrožen stihijom politike i podvrgnut pritisku geostrateških doktrina, ističu oni.
Slab autonomni subjekt međunarodne politike
Ideja srednje Europe nastala je potkraj 18. stoljeća i do Revolucije 1989. prolazila jer kroz više faza u kojima je mijenjala obilježja od "stihije povijesti" i geopolitičke pojave do kulturne zajednice. Kroz te faze srednja Europe je formirala različite oblike veza, ali nije stvorila jedinstvenu zajedničku organizaciju. Najčešće, bila je shvaćena kao regija na granici istočne i zapadne Europe, koja je poprimala i značenja sanitarnog kordona.
Najveći uspjeh konceptualizacije ideje srednje Europe je prebacivanje težišta njena značenja s polja geografije i geopolitike na polje kulture u čemu je posebno zaslužen Milan Kundera, ističu autori.
Neke političke koncepcije vide srednju Europu kao alternativu Zapadu i Rusiji, poput ideje Međumorja, odnosno trokuta između tri mora: Jadranskog Baltičkog i Crnog.
Transformacija država nekadašnjeg istočnog bloka nije dovela do nastanka političke zajednice država srednje i istočne Europe, pa se u politici danas područje srednje Europe identificira sa zemljama Višegradske skupine, koja je također donekle neodređena i antagonistička pojava.
Najveći nedostaci tiču se njene slabosti kao autonomnog subjekta međunarodne politike, privredno-sirovinske zavisnosti, te statusa perifernosti kao europske "ničije zemlje".
Također, Poljska i Češka od pristupanja u NATO imaju "konkurentsko shvaćanje" srednje Europe, a postoji i ozbiljan problem povezan s Njemačkom. Naime, Poljska bi željela izbjeći Njemačku jer smatra da bi ona dominirala u toj cjelini, a bez nje srednja Europa ne može imati odgovarajući politički, privredni i demografski značaj, ističu autori.
Jedna od ideja političke srednje Europe računa na Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, eventualno Rumunjsku, Bugarsku, te na baltičke i balkanske zemlje.
Ruska geopolitička ideja i srednja Europa
Rusija smatra srednju Europu područjem svoga interesa, pa je uključivanje zemalja srednjoistočne Europe u Europsku uniju dovelo odnose Ruske Federacije s EU-om u fazu sustavne krize. To Putinova Rusija nastoji neutralizirati izazivanjem raskola u Uniji i razbijanjem njena strateškog saveza s Amerikom, tvrde autori.
Kao jedno od mogućih pokazatelja ruske politike autori analiziraju ideju ruskog pisca i političara Aleksandra Dugina, koji rješenje vidi u stvaranju osovinske suradnje s Njemačkom, "geopolitičkoj reorganizaciji" znatnog dijela Europe i povlačenju granice između država koje kontroliraju Njemačka i Rusija.
Dugin predlaže podjelu srednje Europe meridijansko etničko-religijskim razgraničenjem između zemalja latinske civilizacijske i zemalja povezanih s kulturnim nasljeđem Bizanta.
Prema njemu granica bi išla današnjom vjerskom podjelom između istočnog i zapadnog kršćanstva, odnosno od sjevernog dijela Norveške do jadranske obale između Crne Gore i Albanije. Istočno bi bila "ruska" Euroazija, a zapadno "njemačka" srednja Europa, bez Litve, Latvije i Estonije, navode poljski autori.
Autori podsjećaju da je ta linija utvrđena 1939. paktom Hitler - Staljin, koji su potpisali njemački i sovjetski ministri vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov.
Svjedoci smo kako elementi "geopolitičkog dekomponiranja" Ukrajine u njenom istočnom dijelu Donbas i na Krimu postaju činjenica, ali ne znamo u kojoj mjeri Putin ostvaruje Duginov program, zaključuju autori.
Zadnjih dana čulo se nekoliko komentara koji ističu aktivnost Rusije na Balkanu. Primjerice, komentator neovisnog beogradskog tjednika "Vreme" Dejan Anastasijević izjavio je za N1 da će predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik "ići onoliko daleko koliko ga Rusija bude gurala".
