Mlada Nigerijka Joy stoji na ulici ispred prekrcanog prihvatnog centra za azilante u središnjoj Siciliji, čekajući da ju netko pokupi. Tvrdi da joj je 18 godina, ali izgleda puno mlađe. Najstarija od šestero djece, Joy (nije pravo ime) kaže kako je s 15 otišla iz malenog sela kako bi radila za bogatu ženu koja je posjedovala frizerski salon u Benin Cityu. Kasnije je posumnjala da su je roditelji prodali kako bi prikupili novac za mlađu djecu. "Vjerojatno nisu imali izbora", kaže.
Vezana prokletstvom
Za ženu je radilo još šest drugih djevojaka, a sve su ju zvale maman (majka). Na 16. rođendan Joy je prošla kroz ceremoniju koja ju je povezala s maman prokletstvom: ako ne bude poslušna prema maman, njena obitelj će umrijeti. Nekoliko tjedana kasnije poslana je u Italiju, gdje je trebala raditi za sestru od maman. Mislila je da će raditi u frizerskom salonu. Dobila je 45 eura i broj telefona kojeg je trebala nazvati kad stigne, ali nikakvo ime, adresu, ili dokumente, piše Guardian.
Pokazalo se da novi život nimalo nije onakav kakvog ga je Joy očekivala. Umjesto rada u salonu, pala je u zamku krijumčara, koji mame žene u ropstvo i prostituciju. Dolaske preko 80% žena koje u Europu stižu iz Nigerije 'sponzoriraju' kriminalci koji plaćaju za njihovo putovanje, tvrdi međunarodna organizacija za migracije (IOM). Ostale same plaćaju krijumčarima put do Europe, ali jednom kad stigu teško da će izbjeći prisilnu prostituciju.
Nakon teškog putovanje preko Tripolija, koje je trajalo gotovo tri tjedna, Joy je stigla u luku Augusta na istočnoj obali Sicilije. Nije imala nikakve dokumente, već samo talijanski broj telefona kojeg joj je maman ušila u rukav jakne. Naoružana policija ih je pokupila i označila ih tako što im je crnim markerom napisala broj na lijevoj ruci. Joy je bila broj 323. Novopridošli migranti su podijeljeni u grupe i stavljeni u autobuse. Joy je odvedena u jedan od najvećih logora za migrante u Europi, prenapučeni Cara di Mineo u središnjoj Siciliji. Ondje afrički migranti počinju borbu za azilom, ali ih često prije toga preuzme kriminalno podzemlje.
'Samo uđi u auto'
Glumeći tražitelje azila, krijumčari vabe žene izvan centra pod izlikom odlaska u trgovinu ili izleta, te ih predaju Nigerijkama koje kontroliraju prostituciju. Zatim su prisiljene na seks pod prijetnjom nasilja i prokletstva, sličnog onom koje ime Joy. Uvijek spremna na iskorištavanje novih prilika, mafija zarađuje veliki novac na migrantima.
Nakon što je Joy sišla s autobusa u prihvatnom centru, dobila je krevet u vili s još 10 Nigerijki njene dobi. Većina ih je došla u Italiju raditi u frizerskim salonima. I sve su imale broj telefona za kontaktiranje. Kada je prvi put nazvala žena koja joj se javila rekla je Joy da se prijavi za politički azil koristeći lažno ime i datum rođenja, te da nikome ne da broj kojeg je upravo nazvala.
Joj se prijavila za azil čim je došla, koristeći svoj vlastiti datum rođenja i ime svoje mlađe sestre. Nakon prijavljivanja, migranti čekaju mjesecima na rješavanje prijave. No nakon tri dana čovjek kojeg Joy nije poznavala došao je po nju i rekao joj da ode na cestu pred ulazom te da tamo stoji svakog jutra, te da će na kraju netko doći i po nju. Joy je pitala kako će znati da su došli baš po nju. "Znat ćeš", odgovorio joj je stranac. "Samo uđi u auto kad stane".
Joy je uvjerena da će raditi u frizerskom salonu. Možda će u početku samo mesti podove, ali će se radom uzdići na bolji položaj. Čula je da neke Nigerijke završe kao prostitutke nakon dolaska u Italiju, ali ona "neće nikada napraviti tako što", bez obzira koliko očajna bila.
Prisiljavanje na prostituciju
Mnoge nigerijske žene i djevojke koje budu spašene iz krijumčarskih čamaca dolaze iz sela oko Benin Citya. Većinom putuju same. Mnoge su trgovci robljem, njihovi 'sponzori', uvjerili kako će se oni pobrinuti za dokumente jednom kada napuste centre. Većina krijumčarenih žena završi s lažnim dokumentima koje im rade talijanski mafijaši. Dokumenti su još jedna karika u lancu koji drži ove žene u seksualnom robstvu, jer madam prijete da će im ih uzeti ako pokušaju pobjeći.
U 2012. otvorena je istraga o prisilnoj prostituciji u Cara di Mineo, nakon što su liječnici u centru primili brojne zahtijeve za abortusom. U tri mjeseca doktori su izvršili 32 abortusa na migranticama, što je bilo oko 200% više nego godinu dana ranije. Vlasti su zaključile da se radi o porastu prostitucije, kao i nedostatku mogućnosti kontrole začeća.
U prosincu 2016. četiri nigerijska tražitelja azila uhićeni su u Cara di Mineo pod optužbom da su drogirali i silovali ćenu. I njoj je bilo rečeno, kao i Joy, da na ulici čeka nekoga da ju pokupi. Shvativši da ju se šalje da bude prostitutka, odbila je napustiti centar. Njeni su ju sunarodnjaci silovali, što je tipična kazna krijumčara. Teorija je da ako žena vidi da je kazna za odbijanje prostituiranja grupno silovanje, vjerojatno će shvatiti kako je seks uz cestu ipak bolja alternativa. Rijetko koja krijumčarena žena nije se susrela s tim izborom.
Kriminal i nehumani uvjeti centra za azilante
Kompleks Cara di Mineo izgrađen je 2005. kao stambeni smještaj za obitelji američkih časnika, koji su služili u 40km udaljenoj mornaričko-zračnoj bazi Sigonella. Šetališta i ulice s drvoredima trebale su imitirati tipično američko predgrađe, zajedno sa supermarketom, steakhouseom, i kafićima. Postoji i igralište za bejzbol. Izgrađeno je preko 400 vila namijenjenih za standardnu peteročlanu obitelj.
Godine 2011. američka mornarica odustala je od plaćanja godišnjeg najma od 8.5 milijuna dolara. Iste godine, na vrhuncu Arapskog proljeća, Berlusconijeva je vlada odlućila unajmiti kompleks kao središnji centar sa procesiranje rastućeg broja azilanata koji su stizali u Italiju. U to je vrijeme kompleks bio potpunos zatvoren, i u njemu su se uglavnom nalazili tunižanski i marokanski migranti koji su čekali na repatrijaciju. Sada su ljudi koji su smješteni unutra 'gosti', te mogu doći i otići kadda god zažele, nakon što se prijave za azil.
Centar čuva vojna policija
Centar čuva vojna policija koja pazi da u njega mogu ući samo registrirani tražitelji azila, koji svako malo navraćuju u centar vidjeti dali su im odobreni dokumenti s kojima će moći putovati širom schengenske Europe. Deseci ljudi nestaju svakog mjeseca, ali ih uvijek iznova zamjenjuju novi.
Uvjeti u centrru su neljudski. U većini vila za petero živi 15 do 20 ljudi, koji spavaju u krevetima na kat ili na madracima na podu. Vile se raspadaju, a migranti su ostavljeni da naprave što mogu s nešto malo alata. Zemljištem se širi smrad iz kanalizacije, koji privlači glodavce i insekte. Čišćenje je organizirano samo za prostorije uprave i kuhinje. Neke su vile izgorjele, dok drugimanedostaju prozori i vrata. Nakon što su Amerikanci otišli, vlasnici su uklonili mnoge kućanske aparate, od strojeva za pranje rublja i klima uređaja do kada i stropnih ventilatora, ostavljajući ogoljele žice i rupe u zidovima.
Većina stanovnika podijeljena je po etničkim i vjerskim granicama, što nije umanjilo količinu napetosti i sukoba. Svake godine u Cara di Mineo u prosijeku 10 migranata umre bez sda dočeka rješenje svog zahtijeva za azilom, ubijeni u borbama ili zbog netretiranih ozlijeda ili bolesti, tvrdi Amnesty International. Direktor centra Sebastiano Maccarrone priznao je medijima 2016. kako je doslovno nemoguće zaštititi stanare. "Ovo je kao mali grad", rekao je. "Veći se zločini prijavljuju, no manje najčešće rjšavaju sami azilanti međusobno." Direktor je u međuvremenu optužen za pronevjeru sredstava jer je i migrante koji su već davno napustili centar i dalje držao na popisu, kako bi i za njih dobivao novac.
Robovski uvjeti
Godine 2017. počele su priče o radikaliziranju migranata po kampovima i zatvorima, te je policija pokrenula veliku istragu. Ispod radara te nove opasnosti prošla je činjenica da kriminalne organizacije regrutiraju migrante za prislini ili slabo plaćeni rad. U vrijeme žetve, ljudi odlaze iz Cara di Mineo u rano jutro te ih kupe lokalni seljaci koji traže 'i neri' (crnce), i među njima biraju najjače i najveće za rad na polju, branje paradajza i limuna. Seljaci zahtijevaju od njih da se okreću i pokazuju koliko su im ravna leđa. Radi se o ponižavajućem tretmanu, posebno ako se uzme u obzir da će biti plaćeni samo djelić novca koje bi Talijani dobili za isti posao. Njihove plaće dio su crne ekonomije koja čini 20% talijanskog ukupnog BDP-a.
Nigerijske djevojke koje su prokrijumčarene direktno njihovim gazdaricama u Napulju i drugdje prisiljene su seksom otplatiti veliki dug. I prije nego što uopće počnu raditi, već su dužne oko 60.000 eura. dio ide regruterima u nigeriji, dio krijumčarima, a veliki dio nigerijkim bandama, koje moraju platiti napuljskoj mafiji, Camorri, i drugim zločinačkim organizacijama na čijim su teritoriju žene prisiljene na rad.. Postoje još i drugi troškovi, poput sobe, smještaja, odjeće i unajmljivanja mjesta na pločniku gdje prodaju seksualne usluge. Ako pretpostavimo da je polovica od procijenjenih 11.000 Nigerijki koje su došle u Italiju 2016. generiralo 60.000 eura svaka zbog vezanosti dugom, profit od tih djevojaka je preko 300 milijuna eura, čak i kada se oduzmu njihovi putni troškovi.
Potrebno je i do pet godina seksualnog ropstva da se otplati dug. Nakon toga su žene slobodne da odu, ali neke od njih i same postaju madam, ili zato što su uvjerene da će tako napokon moći dosta zaraditi, ili iz osvete, da se na novima iskale za ono što su same prošle. Taj krug traje već preko desetljeća, ali 2016. broj Nigerijki koje su stigle krijumčarskim čamcima bio je 60% veći od prijašnje godine.
