Do rusko-ukrajinske krize, profesor John Mearsheimer u akademskim je krugovima uglavnom bio poznat kao vodeći znanstvenik u "realističkoj" školi vanjske politike odnosno, da se zauzima za nesentimentalan pogled na svjetska događanja poput natjecanja među velikim silama za regionalnu hegemoniju.
Ali s ukrajinskom "Majdanskom revolucijom" 2014. i zatim ruskom invazijom u veljači ove godine, Mearsheimer je postao je figura za milijune ljudi diljem svijeta koji sumnjaju u mudrost zapadnih akcija u Ukrajini, a njegova tumačenja o tome što je uzrokovalo ovaj sukob postala su vrlo popularna. Tako je jedno njegovo predavanje održano 2015. pod nazivom “Zašto je rat u Ukrajini krivica Zapada" na YouTubeu je prikupilo čak 28 milijuna pregleda.
Glavni argument koji profesor Mearsheimer iznosi 2015. je taj da je širenjem NATO-a prema istoku i pozivanjem Ukrajine da se pridruži tom bloku, Zapad (a posebno SAD) stvorio nepodnošljivu situaciju za Vladimira Putina koja će neizbježno rezultirati Ruskom akcijom da "razbije" Ukrajinu. Danas, taj je argument politički neizreciv. Njegovi kritičari osuđuju ga kao apologetu Putina; njegovi pristaše, međutim, vjeruju da je ruska invazija dokaz da je Mearsheimer cijelo vrijeme bio u pravu.
'Mučno je gledati što se događa Ukrajini'
U intervjuu koji je dao za UnHerd, Mearsheimer se referirao na svoje teze iz 2015 odnosno, komentirao je što smo naučili od početka ruske invazije u veljači te kako sada protumačiti taj šokantan trenutak kada je postalo jasno da Rusi pokreću invaziju punih razmjera sa sjevera, juga i istoka zemlje?
"Rusi su napali Ukrajinu s najviše 190.000 vojnika", kaže Mearsheimer. "Nisu se trudili osvojiti cijelu Ukrajinu. Nisu se ni približili. Nema šanse da bi osvojili Ukrajinu sa 190.000 vojnika. A nisu imali rezervne trupe za to. Kada su Nijemci napali Poljsku, 1939. godine, izvršili su invaziju s 1,5 milijuna vojnika. To je veličina vojske koja vam je potrebna da osvojite zemlju poput Ukrajine, okupirate je i zatim uključite u veliku Rusiju. Treba vam ogromna vojska. Ovo je bila strategija ograničenog cilja", dodaje.
Na pitanje, koji je onda ograničeni cilj stajao iza takve ruske akcije, kaže: "Ono što su Rusi rekli da žele od početka je neutralna Ukrajina. A ako ne mogu dobiti neutralnu Ukrajinu, ono što će učiniti jest stvoriti nefunkcionalnu krnju državu… Zauzeli su ogroman dio teritorija na istoku, anektirali su te oblasti koje su sada dio Rusije. A u isto vrijeme uništavaju ukrajinsku infrastrukturu. Oni uništavaju ukrajinsku ekonomiju. Mučno je gledati što se događa Ukrajini."
Ishod rata teško je predvidjeti, ali…
Procjena situacije na bojišnici uvelike se razlikuje od izvješća o ukrajinskim uspjesima i ruskim povačenjima. Ukrajina, prema većini mišljenja, djeluje nevjerojatno dobro protiv agresora. Mearsheimer i sam priznaje da je bio iznenađen lošim rezultatima Rusa, ali čini se da to nije utjecalo na njegovu ocjenu realpolitike. Na komentar novinara, da ukrajinski vojni uspjesi uvelike proizlaze iz neopipljivog moralnog elementa obrane domovine, koji nedostaje u njegovom "realističkom" svjetonazoru, Mearsheimer kaže:
"Ključna riječ ovdje je nacionalizam. Nema sumnje da je, kada su Rusi napali Ukrajinu, nacionalizam izbio u prvi plan i da je ukrajinski nacionalizam multiplikator sile. Također nema sumnje da nacionalizam nije dio realističke teorije međunarodne politike koju ja imam, ali nacionalizam je u skladu s realizmom", kaže Mearsheimer.
"Nacionalizam i realizam prilično se dobro uklapaju. Ali, želite imati na umu da je nacionalizam također u igri na ruskoj strani. I što više vrijeme bude prolazilo, i što Rusi više budu osjećali da Zapad ima svoje nišane u Rusiji, i da pokušava ne samo poraziti Rusiju, već i izbaciti Rusiju iz redova velikih sila, to će ruski nacionalizam više djelovati. Morate biti vrlo oprezni i ne suditi o ishodu ovog rata u ovom trenutku. Ovaj rat odvijat će se na načine koje je teško predvidjeti. Ali mislim da postoje dobre šanse da će na kraju Rusi pobijediti."
Vjerojatnost za katastrofalnu eskalaciju ostaje velika
Mearsheimer sada vjeruje da je prilika za mir izgubljena i da ne postoji realan dogovor koji bi se mogao postići u Ukrajini. Naime, Rusija se neće odreći dobitaka stečenih u istočnoj Ukrajini, dok Zapad ne može tolerirati njihovu kontinuiranu okupaciju; u međuvremenu, 'neutralna Ukrajina' također je nemoguća, jer je SAD jedina sila koja može jamčiti tu neutralnost, a to bi Rusiji naravno bilo neprihvatljivo. Mearsheimer jezgrovito kaže: "Nema realnih opcija. Nadrapali smo."
Vjeruje da je eskalacija sukoba vjerojatna, a mogućnost nuklearnog napada "netrivijalna". Korak po korak objašnjava kako bi Rusi mogli doći do te točke:
"Ako bi Rusi upotrijebili nuklearno oružje, najvjerojatniji scenarij je da bi ga upotrijebili u Ukrajini. Ukrajina nema svoje nuklearno oružje. Dakle, Ukrajinci ne bi mogli uzvratiti Rusima vlastitim nuklearnim oružjem. Tako da to slabi odvraćanje. Nadalje, ako Rusi koriste nuklearno oružje u Ukrajini, Zapad, a ovdje govorimo uglavnom o Sjedinjenim Državama, neće uzvratiti Rusiji nuklearnim oružjem, jer bi to dovelo do općeg termonuklearnog rata."
Ne može se osloniti na suzdržanost Zapada u ovom scenariju, priznaje, a vjerojatnost za katastrofalnu eskalaciju ostaje velika, zbog čega trenutnu retoriku zapadnih čelnika - o porazu Rusije - smatra "ludom".
Članstvo Finske i Švedske u NATO-u je opasna ideja
Britanci su "glavni navijači" politike koja SAD gura na jaču akciju, procjenjuje Mearsheimer. "Mislim da su Britanci iznimno glupi, baš kao što to, smatram, Poljaci, baltičke države i Amerikanci", kaže.
Švedska i Finska pak svojim zahtjevima za članstvo u NATO-u situaciju čine samo još opasnijom. Mearsheimer kaže da je ideja da je Rusija spremna napasti Finsku ili Švedsku "plod mašte Zapada" i da njihovo članstvo u NATO-u samo može pojačati osjećaj Rusije da je namjerno okružena. Vjeruje da zahtjeve ove dvije države NATO treba odbiti i da nitko ne bi trebao imati "pravo" pridružiti se sigurnosnom paktu kao što je NATO.
Ukratko, sva Mearsheimerova logika pokazuje u istom smjeru: ako sada nije moguć mirovni sporazum u Ukrajini, jedini logičan ishod su daljnje borbe; tekuće borbe logično će dovesti do eskalacije, osobito ako se čini da Rusija gubi; a eskalacija može na kraju poprimiti nuklearni oblik, u kojem trenutku nuklearni sukob velikih sila postaje stvarna mogućnost. Pozitivniji mogući ishod od ovoga, naravno, krivotvorit će njegovu teoriju i dokazati da nije u pravu.
Opasnost od nuklearnog sukoba je mala, ali postoji
Na pitanje, ako ukrajinski sukob završi manje loše - možda s Rusijom koja se povuče, ojačanom Ukrajinom i bez nuklearnog sukoba - hoće li priznati da je njegova teorija bila pogrešna, Mearsheimer kaže: "Naravno. Međunarodna politika djeluje u svijetu koji bih nazvao radikalno neizvjesnim. Vrlo je teško shvatiti kako izgleda budućnost, teško je davati predviđanja.
Postoji li mogućnost da Rusi pokleknu u nekom trenutku? Mislim da postoji mala mogućnost. Također mislim da postoji netrivijalna vjerojatnost da će to dovesti do nuklearnog rata. A kada pomiješate posljedice nuklearnog rata s vjerojatnošću, po mom mišljenju, to znači da biste trebali biti izuzetno oprezni.
Dopustite mi da ovo ilustriram ovom analogijom. Ako imam pištolj, a cijev ima 100 komora, i stavim pet metaka u tu cijev i kažem vam, povući ću okidač i prisloniti ti pištolj na glavu ali ne brini, postoji samo 5 posto vjerojatnost da ću te ubiti…pitanje koje si morate postaviti je hoćete li biti nervozni? Hoćete li se jako uplašiti? Ovdje posljedice uključuju nuklearni rat. Dakle, mora postojati samo mala vjerojatnost sam u pravu."
'Važno je braniti Tajvan'
Uobičajena kritika ovakvih argumenata je da postaje teško vidjeti kako bi se ponašanje nuklearne sile na bilo koji način moglo smanjiti. Nasilnik uvijek može upotrijebiti nuklearnu prijetnju kako bi se izvukao s novim zločinom. U pitanju je logija koja također vodi u katastrofu. Gdje bi Mearsheimer povukao crtu? Njegovi odgovori su nedvosmisleni.
Prvo, on bez oklijevanja vjeruje da se postojeće zemlje NATO-a moraju braniti, bez obzira na rizike. "Baltičke zemlje su u NATO-u. Poljska i Rumunjska su u NATO-u. Imaju jamstvo prema članku 5. Ako bi Rusi napali te zemlje, mi bismo morali stati u obranu tih zemalja, tu nema sumnje. Ja bih to podržao", kaže.
Po pitanju Kine i Tajvana, za koje biste mogli pomisliti da sliče Rusiji i Ukrajini kao manjim entitetima koje podržava Zapad u orbiti suparničkog regionalnog hegemona, Mearsheimer zauzima suprotno stajalište.
"Imam bitno drugačiji stav o Kini nego o Rusiji. I stoga se moje razmišljanje o Tajvanu razlikuje od mog razmišljanja o Ukrajini. Vjerujem da je Kina ravnopravan konkurent Sjedinjenim Državama i da prijeti da će dominirati Azijom na način na koji Sjedinjene Države dominiraju zapadnom hemisferom. S američkog gledišta, to je neprihvatljivo. I mislim da je to točno. Mislim da Sjedinjene Države ne bi trebale željeti da Kina dominira Azijom, kao što mi dominiramo zapadnom hemisferom. Stoga ćemo se jako potruditi obuzdati Kinu. A u svrhu obuzdavanja Kine, važno nam je braniti Tajvan."
Detalji razgovora s Orbanom
Mearsheimerizam nije antiratna doktrina (njegov ogranak "ofenzivnog realizma" konkretno vidi agresiju kao nužan dio opstanka velikih sila); niti je temeljno skeptičan prema američkoj moći. On podržava američku moć koja se projicira u njezinim interesima, ali vjeruje da je rat u Ukrajini odvraćanje od stvarne prijetnje - a to je Kina - i što je još gore, odvest će Rusiju u 'zagrljaj' Kine, a u američkom bi interesu trebalo biti da do toga ne dođe.
Tjedan dana prije ovoga intervjua, Isaac Chotiner objavio je transkript telefonskog intervjua s Mearsheimerom u New Yorkeru. Navodno se radilo o Ukrajini, ali Chotiner je natjerao Mearsheimera da govori o njegovom nedavnom susretu s Viktorom Orbánom, što je Mearsheimer odbio. Cilj je bio implicirati da je Mearsheimer prikrivao mutna prijateljstva na neliberalnim (i Rusiji naklonjenim) rubovima Europe.
Mearsheimer je kasnije pojasnio da je bio u Mađarskoj na promociji prijevoda svoje najnovije knjige "Velika zabluda" te da su mađarski premijer i predsjednik zatražili sastanak preko izdavača. Kaže da je iskoristio priliku i završio u trosatnom razgovoru s Orbánom.
"Bio sam jako zainteresiran za razgovor s njim iz dva razloga. Prvo, zanimalo me čuti njegova stajališta o Ukrajini i kakva su njegova stajališta u usporedbi sa stajalištima drugih europskih čelnika i kamo je mislio da sve ovo vodi. Ali bilo mi je također jako zanimljivo razgovarati s njim o nacionalizmu i liberalizmu, o odnosu ta dva izma, to je jedna od središnjih tema moje knjige. Ono što mi je zajedničko s Orbánom je da on smatra da je nacionalizam vrlo važna sila - očito, i ja se slažem s njim. Ali ono u čemu se ne slažem s njim jest što ja mislim da je liberalizam vrlo moćna sila i da je sve za dobro. On, s druge strane, mrzi liberalizam, tako da ono što on vidi je liberalizam i nacionalizam kao polarne suprotnosti, i on favorizira nacionalizam, i želi zgaziti liberalizam. Ja, s druge strane, vidim nacionalizam i liberalizam kao dvije ideologije koje se bitno razlikuju, ali unatoč tome mogu koegzistirati", pojašnjava Mearsheimer.
Opasan multipolarni svijet
Na pitanje, je li zabrinut da bi ga se, zbog takvih sastanaka, moglo početi doživljavati kao aktivista s političkom agendom više nego kao promatrača i analitičara, kaže: "Ja nisam aktivist, ja sam akademik, ja sam učenjak. I ovo je dio mog istraživanja. Moj cilj je razumjeti što se događa u Europi. Ne odobravam politiku Victora Orbána niti je osuđujem, jednostavno razgovaram s njim kako bih razumio što se događa u njegovoj glavi i što se događa u Mađarskoj i što je događa u Europi općenito.
Činjenica da me ljudi pokušavaju ocrniti jer sam razgovarao s Viktorom Orbánom nije iznenađujuća u kontekstu u kojem sada djelujemo, jer ljude ovih dana stvarno ne zanima toliko pričanje o činjenicama i logici. Ono što im je draže je blatiti ljude s kojima se ne slažu", kaže.
Možda nije iznenađujuće da je Mearsheimerov hladni realizam postao popularan u sve više multipolarnom i kompetitivnom svijetu. Ali postoji tu neka ravnodušnost, promatračka kvaliteta koja progresivnom uhu zvuči negativno, pa čak i cinično. Na pitanje, hoće li ovaj neizvjestan, multipolarni svijet tu ostati, i je li to dobro, Mearsheimer kaže:
"Mislim da je definitivno tu da ostane. I mislim da je to opasnije nego što je bio Hladni rat. Rođen sam i odrastao za vrijeme Hladnog rata, a svijet je u to vrijeme bio bipolaran. Tijekom Hladnog rata imali smo Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. Tijekom Unipolarnog trenutka, imali ste samo jedini pol, Sjedinjene Države. A danas imate tri velike sile, Sjedinjene Države, Kinu i Rusiju.
Događaji danas opasniji su od Hladnog rata
Ne možete imati politiku velikih sila u unipolarnom svijetu, jer je postojala samo jedna velika sila. Ono što danas imamo, s američko-kineskim natjecanjem u istočnoj Aziji i američko-ruskim natjecanjem, uglavnom oko Ukrajine, dvije su sukobljene grupe. Oni su odvojene sukobljene grupe - SAD-Kina, SAD-Rusija. Rekao bih da ne samo da imate dvije umjesto jedne, nego je svaka od tih grupa opasnija od grupe sukobljene u Hladnom ratu.
Sjedinjene Države i Rusija gotovo su u ratu u Ukrajini i možemo pretpostaviti vjerojatne scenarije u kojima će se Sjedinjene Države boriti protiv Rusije u Ukrajini. A onda smo razgovarali o američkoj kineskoj konkurenciji i problemima povezanim s Tajvanom. A Tajvan nije jedino žarište u istočnoj Aziji, tu su i Južno kinesko more, Istočno kinesko more i Korejski poluotok. Dakle, lakše možete zamisliti da izbije rat između Sjedinjenih Država i Kine u istočnoj Aziji, i rat koji izbije u Ukrajini u koji su uključene Sjedinjene Države i Rusija, nego što ste mogli zamisliti da izbije rat tijekom Hladnog rata u Europi, ili u istočnoj Aziji uključujući Sjedinjene Države i Sovjetski Savez.
Dakle, mislim da danas živimo u opasnijim vremenima nego što smo živjeli tijekom Hladnog rata, a svakako opasnijim nego što smo živjeli tijekom unipolarnog trenutka. I mislim da će se ova situacija samo pogoršati", kaže Mearsheimer koji je intervju zaključio riječima: "Nadam se da sam u krivu."
Rat u Ukrajini iz minute u minutu pratite OVDJE.
