Šalica čaja je ostala na stolu. Netaknuta. Đuro Zagajski te je večeri u ljeto 1983. godine iznenada napustio stan u Münchenu i krenuo u nepoznatom smjeru. Sljedeće jutro prolaznici su u predgrađu bavarske metropole otkrili leš 43-godišnjeg hrvatskog emigranta.
Robert Zagajski nikada neće zaboraviti trenutke u kojima je posljednji put vidio svog oca. Živog.
''Ubojica nije bilo, oni su se izgubili, nije bilo nikoga tko je zapovjedio ubojstvo, službeno se nikoga nije moglo okriviti za to. I policija je na koncu bila nemoćna'', piše Deutsche Welle.
Za Roberta Zagajskog nema sumnje. On kaže da zna tko mu je ubio oca. Udba.
Đuro Zagajski je samo jedna od žrtava ''zacijelo najduže nerazjašnjene serije ubojstava u njemačkoj poslijeratnoj povijesti''.
Tako je Prvi program njemačke javne televizije (Das Erste/ARD) najavio emitiranje 45-minutnog dokumentarnog filma Mord in Titos Namen (Ubojstvo u Titovo ime) u kojem autori Philip Grüll i Frank Hofmann pokušavaju objasniti pozadinu egzekucija desetaka hrvatskih emigranata u Zapadnoj Njemačkoj. Film je nastao u koprodukciji BR-a i DW-a.
Nije ubijen nitko nedužan
Potraga Roberta Zagajskog za ubojicama njegovog oca i istinom je crvena nit koja se provlači kroz dokumentarac. Tijekom filma Zagajski otkriva tko je sve špijunirao njegovog oca u Njemačkoj. A jednoga od tih agenata Udbe osobno susreće u bavarskom Fürthu. Dokumenti otkrivaju da je taj čovjek bio dvostruki agent. Radio je i za jugoslavensku tajnu službu, ali je informacijama opskrbljivao i Nijemce. ''Nije ubijen nitko nedužan'', tvrdi on.
Ubojstvo u Titovo ime je plod jednogodišnjeg istraživanja o temi o kojoj većina Nijemaca ne zna puno. Autori filma povodom početka minhenskog suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zato žele senzibilizirati širu javnost za razmjere zločina koji su se događali u njihovom susjedstvu.
Bonn je znao za likvidacije
Njemačke su vlasti naime znale za Udbine aktivnosti na njemačkom tlu. Bonn je vrlo dobro znao da Udba likvidira hrvatske emigrante i da su ubojice nakon izvršene likvidacije bježale u smjeru Jugoslavije. Na sigurno. Zašto njemačke vlasti nisu spriječile ubojstva? Zašto nikada nisu pronađeni izvršitelji zločina? Zašto ubojice nisu uhićeni na njemačkom tlu?
''Jugoslaviju smo mogli kritizirati kao autoritarnu državu baš kao što smo kritizirali DDR, Poljsku ili Sovjetske republike. Ali bili smo suzdržani. Na Jugoslaviju se pazilo, zato što nam je Jugoslavija trebala'', ovo su riječi bivšeg njemačkog ministra unutarnjih poslova Gerharta Bauma.
Bivši član savezne vlade tako po prvi put priznaje javno, u Bonnu su već krajem 70-ih godina bili potpuno svjesni toga da je jugoslavenska tajna služba počinila brojna ubojstva u Njemačkoj.
Ali vladao je Hladni rat. Jugoslavija je bila strateški važna, tadašnji njemačke kancelar Willy Brandt htio je tu zemlju tješnje povezati sa Zapadom.
Muško prijateljstvo
Dok je Brandt njegovao ''muško prijateljstvo'' s Josipom Brozom Titom, dok su uživali u cigarama i piću, jugoslavenski agenti su progonili hrvatske emigrante. One koje su smatrali opasnima. One za koje su tvrdili da su radikalni, one koji su htjeli ''srušiti Jugoslaviju''. One koje su nazivali ''teroristima''.
Ljude poput Đure Zagajskog. Ili Stjepana Đurekovića. Bivši menadžer INA-e ubijen je također 1983. godine. U Wolfratshausenu u blizini Münchena. 31 godinu kasnije njemačko pravosuđe još uvijek traži odgovore: tko je ubio Đurekovića? Tko je organizirao ubojstvo?
Je li to možda bio Josip Perković? On bi 17. listopada trebao sjesti na optuženičku klupu jednog minhenskog suda, društvo bi mu trebao praviti Zdravko Mustač. Dva visokorangirana obavještajca, ljudi koji su bili na samom vrhu jugoslavenske Službe državne sigurnosti ili Udbe. Optužnica ih tereti za organizaciju Đurekovićeva ubojstva, odnosno za pružanje pomoći.
http://www.dw.de/ubojstvo-u-titovo-ime/a-17961739
