Često se ističe da u ratu nema pobjednika, ali taj stari klišej ne uzima u obzir one koji se ne bore, a koji smatraju da je njihov međunarodni položaj ojačao kroz sukob. U ratu u Ukrajini jedna od takvih sila je Kina, koja bi, na primjer, mogla osigurati povoljne naftne i plinske ugovore od Moskve u zamjenu za invaziju na Ukrajinu.
Ali najznačajniji pobjednik bi mogla biti Turska, koja je već dokazala svoj status regionalnog moćnika osiguravši dogovor s Kremljem da se omogući izvoz milijuna tona ukrajinskog žita - čime je izbjegnuta velika globalna prehrambena kriza, piše Daily Mail.
Turska se, naravno, nalazi na ključnom geopolitičkom raskrižju. Jednom je nogom u Europi, a drugom u Aziji. Nadzire Bospor, ulaz u Crno more, nalazi se uz naftovode i plinovode iz središnje Azije koji bi se tek mogli pokazati spasiocima Europe u nadolazećoj zimi bez ruskog plina. Ona je veliki izvoznik hrane, članica je NATO-a i dok se nalazi izvan Europske unije, Turska je dio Carinske unije EU-a, kojoj se pripisuje ubrzanje razvoja njezina industrijskog sektora jer europski proizvođači nastoje smanjiti troškove proizvodnje bez privlačenja carina i međunarodne birokracije.
Izazivanje kaosa
Postoji i ljudski razlog za pregovaranje. Turska je ulaz u Europu za desetke milijuna migranata koji žele napustiti svoje domove u Africi i na indijskom potkontinentu i okušati sreću u Europi. Posljednji put kad je Ankara otvorila granice, 2015., izazvala je politički kaos diljem Europe, potaknuvši nagađanja da bi izbjeglička kriza mogla dovesti do kraja same Europske unije. Kada je napokon pao dogovor Unija je platila Turskoj milijarde eura da zatvori svoje granice i zaustavi poplavu migranata u Europu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan pokazao se kao tvrd pregovarač i nastoji očuvati tradicionalnu ulogu svoje zemlje u promicanju interesa Turske, dok će i Moskva i zapadni svijet biti ako ne sretni, onda nevoljko zadovoljni. Tako Turska rado isporučuje svoje bespilotne letjelice Bayraktar ukrajinskim oružanim snagama i odbija dopustiti ruskim ratnim brodovima da plove kroz Bospor kako bi pojačali Putinovu posrnulu crnomorsku flotu, dok se u isto vrijeme Erdoğan sastaje s Vladimirom Putinom u Sočiju.
Najvidljiviji ishod tog minisamita bio je dogovor o isporuci ukrajinskog žita koji je omogućio da se na Rusiju gleda kao da djeluje u najboljem interesu međunarodne zajednice. Ali prava tema njihovih zakulisnih pregovora nedvojbeno će biti nafta i plin, vitalno pitanje koje će predsjedniku Erdoğanu također donijeti veći utjecaj u Europskoj uniji u nadolazećim zimskim mjesecima.
I Moskva i velika industrijska gospodarstva Europe koja su postala ovisna o jeftinoj ruskoj nafti žele jednu stvar: pristup mreži cjevovoda koji povezuju naftna i plinska polja Bliskog istoka, središnje Azije i, zapravo, Rusiju sa Sredozemnim morem.
'Plava domovina'
Putin bi skupo platio da ruska nafta i plin slobodno teku zajedno s vrijednim gorivom koje dolazi kroz Tursku iz Azerbajdžana, Irana i drugdje. On će naftna postrojenja u Turskoj vidjeti kao jedan od načina da se zaobiđe ekonomski štetan embargo Zapada i učinkovito "opere" najveći izvor strane valute u svojoj zemlji.
Europa, u međuvremenu, očajnički traži južni put nafte kako bi spriječila gašenje svjetla u nadolazećoj zimi. Njegovo snažno oslanjanje na ruske plinovode kroz sjevernu Europu ostavilo je mnoge zemlje s kritičnim nedostatkom energije, uz sušu koja ovog ljeta na cijelom kontinentu prijeti alternativnim načinima proizvodnje energije kao što je hidroelektrična energija.
Do sada su europske nacije optimistično gledale na svoje izglede da prežive nadolazeću propast s našim ruskim plinom. Ali što ako dođe do jake zime ili se velika elektrana isključi iz mreže?
Erdoğanova cijena za priskakanje u pomoć Europi vezana je za ambiciozni koncept Ankare Mavi Vatan, ili "Plava domovina". Riječ je o turskom polaganje prava na dijelove Sredozemlja, koje je ponovno dobilo na važnosti nakon otkrića nalazišta prirodnog plina u istočnom Sredozemlju koje bi moglo zadovoljiti energetske potrebe Turske za generacije koje dolaze, kao i učiniti zemlju neto izvoznikom energije u Europi.
Povijesni problem
U tu svrhu, Ankara je 9. kolovoza 2022. poslala brodove za dubokovodno bušenje Abdulhamid Han da ispitaju morsko dno u području koje nije dio "Plave domovine". Oko tih drugih dijelova morskog teritorija žestoko se spore Cipar u istočnom Sredozemlju i Grčka u Egejskom moru. Problem za Tursku je povijesni. Naime, toliko je velika rasprostranjenost grčkih otoka da se grčke teritorijalne vode trenutno protežu sve do obale same Turske. To je ono što Ankara žestoko osporava.
Unija je zaprijetila Turskoj sankcijama zbog njezinih pomorskih potraživanja, ali će ustupanje prava bušenja u tom području Turskoj vjerojatno biti ključan Erdoğanov cilj u bilo kakvim pregovorima s Europom o naftovodima i plinovodima. Sigurno će vidjeti ovu zimsku energetsku stisku kao priliku koja se pruža jednom u životu da ponovno iscrta uspostavljenu geopolitičku kartu svijeta kako bi Turska postala ključni dio novog poretka.
U ovoj viziji, Turska će imati mjesto za stolom u Washingtonu, Moskvi i Pekingu zahvaljujući svom statusu ključnog komercijalnog i političkog mosta između Istoka i Zapada, de facto europskog terminala kineske inicijative "Pojas i put" i ključnog dijela gospodarstva EU-a i NATO-a. Također vrši pritisak na međunarodnu zajednicu da u međunarodnom govoru koristi svoju preferiranu verziju imena, "Turkiye", umjesto "Turkey", imena koje su joj, kako kaže, nametnule bivše kolonijalne sile.
Erdoğan će također vidjeti golema bogatstva novootkrivenog istočnomediteranskog plinskog polja kao način da se konačno riješi međunarodni status sjevernog Cipra pod turskom upravom, koji trenutno samo Turska priznaje kao legitimnu zemlju. Sve ovo će pristaše predsjednika Erdoğana vidjeti kao nevjerojatan uspjeh koji Tursku konačno vraća na razinu međunarodne važnosti kakva nije viđena od vremena Osmanskog Carstva.
