Trojicu starih prijatelja iz Maglaja, Rizu, Marka i Boru, rat je odveo na tri različite strane. Izvukli su se živi, a danas se opet zajedno druže, smiju, jedu i piju.
"Čisto sumnjam da je i jedan koji je prošao kroz rat više ona osoba što je nekada bio. Ja to priznajem", govori za Provjereno Rizo Salkić, a njegov prijatelj Marko Zelić dodaje: "Mi smo jedni s drugima ili jedni pored drugih. Mi moramo živjeti tu zajedno jer mi smo živjeli stoljećima. Mislim, nemam ja kuda". Boro Jevtić, pak, zaključuje: "Nećemo dozvoliti da naša djeca prođu što smo mi prošli."
Zajedno u miru, neprijatelji u ratu
Prije rata su Bošnjak Rizo, Hrvat Marko i Srbin Boro bili prijatelji. U ratu su bili zapovjednici suprotstavljenih postrojbi, Armije BiH, Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske. Iako bi ih najradije zaboravili, sjećanja na ratna vremena još ne blijede.
"Prvo smo se ja i Rizo potukli protiv Bore i tako smo jedno godinu dana mi se tukli protiv Bore. Onda je došlo, takve su okolnosti bile, da smo ja i Boro bili protiv Rize. I to je trajalo isto nekih sedam mjeseci. I opet smo poslije se ja i Rizo pomirili i mi smo išli protiv Bore. Jednom je Boro rekao, da nije bilo Daytona, vjerojatno bi i on i Rizo išli protiv mene. Ali, eto, nije bilo vremena", govori Marko.
Njihov cilj je bio osvojiti Maglaj, grad u kojem su živjeli i mjesto gdje je svatko sa svakim i protiv svakoga ratovao. Grad u kotlini je bio opkoljen sa svih strana, a svakog je dana pune tri godine na nj padalo 3000 granata. Zbog toga je treći najrazrušeniji grad u BiH nakon rata. Iako su ratovali jedan protiv drugog, nakon ponovno uspostavljenog mira razveselila ih je činjenica da su svi živi.
"Normalno, kad vidiš da je živ: 'Gdje si? Što ima? Dobro je.' I tako je to počelo. Normalno, susreti iz dana u dan da popijemo piće. I tako to pođe, ono staro naše kako je i počelo", prisjeća se Rizo. "Nismo nas trojica, barem ne mrzimo se i kad smo se sreli poslije rata, drago ti je da vidiš da je čovjek živ", kaže Boro.
"Ja jednostavno nisam imao nikakvu tu u sebi prepreku da ne bih nekome prišao, da ne bih pitao. Jednostavno, da budem iskren, bilo mi je drago kad sretnem bilo koga ostalog. Međutim, kad vidiš da je, i pokušao sam razumjeti uistinu da je s druge strane isto, da je bio u istoj situaciji kao ja", objašnjava Marko.
Slučajni susreti obnovili prijateljstvo
Prije rata su sva trojica radila u maglajskoj tvornici papira, najvećoj u bivšoj državi. Ondje je s njima radilo još oko 6000 ljudi. Rizo, Marko i Boro se slažu da se tada solidno živjelo.
Boro ističe da je sa svim svojim susjedima u dobrim odnosima. "Ja sam predsjednik mjesne zajednice, imam zamjenika. Jedan od njih je zamjenik Enes. Imamo korektnu suradnju i neke projekte radimo zajedno. Oni žive svoj život, mi svoj i nemamo nikakvih problema. Djeca zajedno idu u školu. Napravili smo novu školu poslije poplava", istaknuo je.
Slučajni susreti obnovili su stara prijateljstva. "Ovo nema nikakve glume, to je tako i doviđenja. To je nešto od srca, ne može se to. To je stvar od srca i odgoja iz kuće", kaže Rizo.
Dodaju kako jedan drugome nisu puno zamjerili. "I on je morao, i ovaj je morao, i ja sam morao", kaže Rizo, a Marko dodaje: "Ma bilo je situacija različitih. Netko jest, netko je bio ljut, netko nije. Ali, Bože moj, što, moramo se okrenuti budućnosti. Mi prošlost ne možemo zaboraviti, a pokušat ćemo je nadići kroz ovakva druženja".
Primjer suživota u BiH
O njima je njihov sugrađanin Alen Ćosić snimio i film "Maglaj - rat i mir". On smatra da bi prijateljstvo Bore, Rize i Marka trebalo biti primjer suživota u BiH.
"Mislim da je primjer njihovog otvorenog razgovora jedan s drugim, put prema empatiji i razumijevanju prije svega, a također i jedno izuzetno sredstvo nadilaženja nesuglasica i predrasuda koje svih ovih godina postoje u Bosni i Hercegovini", rekao je.
Nakon prikazivanja filma postali su zvijezde. Prilaze im ljudi koji su rat proveli na različitim stranama i čestitaju. Oni imaju jasnu misiju.
"Nekom rat, nekom brat, kako stari narod kaže, ali ja se nadam da više nikad rata neće biti na ovim prostorima barem da naša djeca neće doživjeti takvo zlo", govori Boro, a Marko dodaje: "Prošlost, završilo se, nećemo sad čitav dan, čitavo vrijeme gledati jedni na druge kao neprijatelje. Hajdemo sjesti, hajdemo graditi budućnost, hajdemo probati naći nešto zajednički kroz život što će nas spajati."
Samo da rata više ne bude
Posebice ih smetaju neprestana kalkuliranja političke vrhuške oko novih sukoba, odnosno stalne napetosti koje dolaze od političke elite. Iako su u ratu izgubili članove obitelji i prijatelje, Boro, Rizo i Marko pokazuju da je moguće ono što političari naglašavaju samo kao lijepu želju.
Rizo kaže da je kod sve trojice bilo stradalih u obitelji, onoj najbližoj, ali "nije njega ubio ni Boro ni Marko. Nije ga ubio ni neki tamo Srbin, ni Hrvat nego ga je ubila politika. I naša nesvijest naroda što smo sebi dozvolili takvu stvar da se uvučemo u ovaj belaj".
"Kroz ta iskustva ukazuju na to da se te greške iz prošlosti više ne ponove. A ideja i želja im je jednostavna, a to je da živimo u miru i da ne treba nitko od nas da ponovo brine za svoju djecu", dodaje Ćosić.
Ako ponovno izbije rat, Boro, Rizo i Marko poručuju vlastima da na njih ne računaju. Zveckanje oružja je u njihovim životima prošlo svršeno vrijeme.
