Walter Ocora iz Ugande više ne može govoriti i gotovo ništa ne jede. Ima 12 godina, ali njegovo tijelo i mozak prestali su se razvijati. Boluje od sindroma kimanja, zabilježenog samo u određenim dijelovima istočne Afrike. Lijeka nema, a bolest je smrtonosna.
I Walterova sestra Grace je bolesna. Najčešće nema snage ni ustati i izaći iz kolibe. Njihovi roditelji su očajni.
Samo nekoliko kilometara dalje prizor je potpuno drugačiji. I tamo su djeca oboljela od sindroma kimanja, ali ona, već godinu dana, svakodnevno odlaze u jedan specijalizirani centar i zdravstveno stanje im se znatno poboljšalo. U centru stječu osnovno obrazovanje, dobivaju kvalitetne obroke i uče o higijeni, javlja Al Jazeera.
Zbunjeni specijalisti
"Djeca koja ranije nisu mogla govoriti sada govore. Ona koja se nisu mogla ni igrati, sada trče i skaču. Na njihovim licima nije bilo osmijeha. Sada se smiju i šale", kaže nastavnica Oryang Lilian.
Ali djeca nisu potpuno izliječena.
Sindrom kimanja tako je nazvan zato što žrtve dobivaju napade koji počinju kimanjem glave. I djeca u centru ih dobivaju, ali mnogo rjeđe. A liječnici obučavaju osoblje kako trebaju reagirati kad se dogode.
Lijekovi za epilepsiju djelomično pomažu, kao i vitaminski dodaci prehrani. Ipak, sami lijekovi imaju ograničen učinak. Cijeli program svakodnevnih aktivnosti u centru je ključan. Pokrenula su ga dvojica američkih liječnika, koji vode humanitarnu organizaciju za žrtve ove bolesti.
Uzrok – ekstremno siromaštvo
"Sindrom kimanja zbunjuje specijaliste za zarazne bolesti. Ne znaju što ga izaziva i za njega nema lijeka. Ali stanje ove djece mnogo je bolje nego ranije. Relativno su zdrava i sretna, a čini se da je za to najviše zaslužna činjenica da dobivaju ono što je potrebno svoj djeci: kvalitetnu prehranu, fizičku vježbu, odgovarajuće obrazovanje i osnovnu higijenu. A to nagovještava da sindrom kimanja odnosi toliko života u ovom području zbog ekstremnog siromaštva, između ostalog", javlja Malcolm Webb iz okruga Gulu.
Walter Ocora, s početka priče, živi daleko od centra, a nema snage pješačiti do njega.
I vlada je pokrenula program pomoći oboljeloj djeci, ali s mnogo manje uspjeha. Većina djece i dalje će patiti i na kraju – umrijeti.
