Švicarska je zemlja u kojoj se održava više od polovice svih referenduma koji se odvijaju u Europi, a ove nedjelje švicarski građani i građanke odlučivat će trebaju li švicarske krave imati rogove, ali i o raskidanju nekoliko stotina međunarodnih ugovora.
U Švicarskoj je na snazi uredba da se kravama režu rogovi ili spriječi njihov rast, i to iz sigurnosnih i higijenskih motiva te lakšeg održavanja i rada u štalama. Čak 90 posto mliječnih krava u Švicarskoj više nema rogove, a iako nije znanstveno dokazano da im nedostatak rogova šteti, ima onih koji smatraju da su rogovi važan dio tijela, ali i ponosa krava, koje su ponos i nacionalni simbol Švicarske.
„Bog je krave stvorio s rogovima i zato je najlogičnije da ih
nose“, kazao je u jednom od svojih medijskih istupa
stočar Armin Capaul koji je pitanje o
rogovima nakon devet godina uspio dogurati do referenduma. Sam je
financirao prikupljanje potpisa i uspio prikupiti zadanih 100.000
potpisa u zakonskom roku od 18 mjeseci, tijekom koje se i
raspravljalo o ovoj temi u javnosti.
Mnogi se, naime, pitaju - zar je regulaciji rogova u krava mjesto
u Ustavu? Ali Capaul smatra da je riječ o izuzetno važnom
pitanju, a i da bi vlasnici krava s rogovima trebali dobiti više
novca jer takve krave zauzimaju više mjesta u štalama. Svota koja
bi za to bila potrebna jest 30 milijuna franaka, izračunali su
protivnici takve odluke, uključujući i vlast, dok Capaul
zadovoljno trlja bradu primjećujući da se o kravama u Švicarskoj
ipak nikad dosad nije toliko govorilo.
Švicarska jest većinski urbano društvo, no poljoprivreda je važan
dio njezina kulturnog identiteta i mnogi farmeri zamjeraju
Capaulu da ima daleko važnijih pitanja za poljoprivredu koja nisu
mogla doći do izražaja.
I
dok se pitanje o kravljim rogovima čini možda neozbiljnim, ono
nije jedino koje će se naći pred Švicarcima i Švicarkama ove
nedjelje, naime, pred njima je daleko važnije referendumsko
pitanje o raskidanju više od nekoliko stotina međunarodnih i
ugovora s EU, a koje neki nazivaju uvodom u svojevrstan
“Swissexit“ iako Švicarska nije članica Unije.
Glasat će o inicijativi 'samodeterminacije', koja bi mogla voditi
i do promjene Ustava, a vezano, između ostalog, i uz pravo žalbe
Sudu za ljudska prava i pravo međunarodnih sudaca da sude u
predmetima u kojima su zastupljeni građani i građanke Švicarske –
sve pod geslom: „Švicarsko pravo, ne strani suci“. Taj je
referendum pokrenula euroskeptična švicarska Narodna stranka –
zaslužna za prijašnje referendume o deportaciji stranaca koji se
ogriješe o zakon, ograničavanju useljavanja stranaca i prava na
azil te ukidanju pretplate javnoj televiziji.
Valja pritom imati na umu napetosti u odnosima s EU, koje su
izbile u vrijeme dok Velika Britanija pregovara s Unijom o
izlasku i o budućim trgovinskim odnosima s najbližim susjedima.
Naime, razgovori o novom okvirnom sporazumu između Švicarske i EU
traju već neko vrijeme, a Bruxelles želi zamijeniti više od
stotinu bilateralnih ugovora koji reguliraju odnose dviju strana.
Navelo je to čak švicarsku predsjednicu Doris
Leuthard da krajem prošle godine kaže kako smatra da bi
bilo dobro održati referendum o odnosima Švicarske s EU-om. Iako
je rasprava u zemlji bila vrlo živa, većina se protivi raskidanju
svih veza s Unijom i izolaciji Švicarske.
Švicarska (ne) može biti uzor Hrvatskoj
Švicarci i Švicarke u prosjeku godišnje glasaju na čak osam referenduma. U Hrvatskoj su u više od četvrt stoljeća samostalnosti održana tek tri referenduma (gledano na nacionalnoj razini), a tek jedan od njih došao je na inicijativu hrvatskih građana i građanki. Bilo je, doduše, još desetak građanskih pokušaja pri čemu ovih dana i dalje traje sukob dvije inicijative – Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – s Ministarstvom uprave i Vladom oko dva referenduma.
No važno je istaknuti da iako se mnogi vole pozivati na Švicarsku kada je o referendumima riječ, nekoliko stvari svakako treba imati na umu. Za početak, riječ je o državi koja njeguje drugačiju političku kulturu i takav način funkcioniranja je utkan u njihov federalizam i kulturu, a nema ni čisti oblik parlamentarne demokracije, nego postoji i Skupština te nema ustavne revizije.
Istovremeno, švicarsko iskustvo pokazalo je da odlučivanje na
referendumu ne umanjuje ulogu elita i predstavničkih institucija
u procesu odlučivanja. Štoviše, ishodi referenduma u najvećoj
mjeri ovise o pozicijama koje tijekom javne rasprave formuliraju
Vlada i političke stranke, a u gotovo 80 posto slučajeva Vladina
pozicija na referendumu određuje i njegov ishod, u više je
navrata ukazivala politologinja Danijela
Dolenec, docentica na Fakultetu političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu. Naposljetku, iskustvo pokazuje
integrativan učinak i jačanje legitimiteta jer građani imaju
osjećaj da su odluke donesene na pravedan način.
No imajući na umu neke odluke švicarskih građanki i građana,
upitno je koliko se tu zemlju može smatrati uzorom – podsjetimo,
nekim referendumima su odlučili zabraniti gradnju džamija te
ograničiti broj stranaca u Švicarskoj. A što se tiče izlaznosti i
onih koji sudjeluju na referendumima, pokazalo se da je riječ o
jedva polovici građana i to uglavnom onoj obrazovanoj koja prati
politička zbivanja. No ako se uzme sve referendume održane u
mandatu jedne vlade, onda čak četiri od pet građana i građanki
Švicarske barem jednom izađe na referendum kako bi objavilo svoje
mišljenje, podaci su Hermanna Heußnera,
profesora javnog prava na Fakultetu ekonomsko-društvenih znanosti
u Osnabrücku.
Činjenica jest da je referendum kao oblik izravnog izjašnjavanja
građana jedan od najraširenijih oblika izravne demokracije i
sudjelovanja građana i građanki u donošenju odluka što u
konačnici može imati pozitivan utjecaj na razvoj demokratske
političke kulture. No da bi referendum osigurao izjašnjavanje
stvarne slobodne volje birača, potrebno je detaljno urediti
pravni okvir za njegovu provedbu, a Hrvatskoj na tom polju
predstoji još dosta posla, a ponajprije političke volje.