Rat u Ukrajini zbunjujuće je djelovao na razmišljanja o američkoj nacionalnoj sigurnosti. U isto vrijeme dok je suradnja SAD-a i Europe iznova počela jačati, utjecajna skupina američkih znanstvenika, analitičara i komentatora počela je vršiti javni pritisak da se SAD pripremi za radikalno smanjivanje svoje predanosti Europi. Osnovna ideja nije nova: realisti orijentirani na suzdržanost spram Europe, poput Emme Ashford, Johna Mearsheimera, Barryja Posena i Stephena Walta, dugo su pozivali Washington da preispita svoje sigurnosno stajalište u Europi, piše Foreign Affairs.
Njima se sada pridružila i utjecajna skupina protukineskih 'jastrebova', predvođena bivšim dužnosnikom Pentagona Elbridgeom Colbyjem, koji smatraju da SAD mora obuzdati svoje europske obveze. Glavno natjecanje, vjeruje oni, vodi se na Indo-Pacifiku, protiv Kine, pa bi Washington morao usmjeriti sve svoje resurse na taj sukob.
Rezultat bi bilo slabljenje SAD-a
Specifične želje ovih realista i 'jastrebova' često su nejasne i kombiniraju loše definirano smanjenje američkih snaga u Europi sa zahtjevima da Europa ojača vlastitu sigurnost. Iako nužno ne pozivaju Washington da se potpuno odrekne NATO-a, oni smatraju da bi SAD trebao smanjiti svoje obveze unutar NATO-a i usmjeriti sve snage na Kinu i prijetnje koje otamo stižu. SAD bi po njima, trebao barem smanjiti svoje snage u Europi i povećati mogućnost povlačenja iz NATO-a.
Na konceptualnoj razini, ova ideja je hrabra i potiče na razmišljanje. U teoriji, osnaživanjem saveznika da preuzmu vodstvo u Europi i oslobađanjem snaga i resursa koje bi se iskoristile u Aziji, Washington može značajno ojačati svoju indo-pacifičku poziciju. Ali dublji uvid pokazuje koliko bi takva promjena mogla biti opasna u praksi i umjesto jačanja američke pozicije u Aziji, rezultat bi mogao biti ozbiljno slabljenje SAD-a u rastućem nadmetanju s Kinom.
Za početak, američki kompromis između Europe i Indo-Pacifika nije ni približno tako velik kao što neki skeptici sugeriraju. Vojne potrebe dviju regija prilično su različite. Indo-Pacifik, zbog svoje velike udaljenosti i pomorske orijentacije, prvenstveno zahtijeva brodove i zrakoplove, a ne kopnene snage kakve su potrebne Europi. Oba područja zahtijevaju zajedničke sposobnosti, uključujući zračnu i raketnu obranu i napredno streljivo, ali Ministarstvo obrane sada kupuje više, a saveznici mogu pomoći SAD-u na tim područjima.
Dugogodišnje tvrdnje da SAD bespotrebno rasipa svoje resurse u Europi također je pogrešna. U 2018., na primjer, jedna procjena ukupnih troškova američkih doprinosa proračunu NATO-a, snagama u Europi, programu Europske inicijative za odvraćanje te sigurnosnoj pomoći iznosila je oko 36 milijardi dolara, što je manje od šest posto američkog godišnjeg proračuna za obranu. Odlukom Bidenove administracije da rasporedi otprilike 20.000 dodatnih vojnika u Europu nakon veljače 2022., taj je račun porastao, ali samo privremeno. Američki proračun za obranu u 2024. godini iznosi 842 milijarde dolara, od čega obveze SAD-a u Europi čine samo mali dio.
Zanemaruje se neugodna činjenica
Zagovornici odvajanja SAD-a od Europe često zanemaruju jednu neugodnu činjenicu, piše Foreign Affairs. Jedini način da se značajnije uštedi na europskim obvezama bio bi da SAD poduzmu najekstremniji i najrizičniji korak i napuste NATO. Nijedna druga mjera ne bi dovela do velikih ušteda. Ako bi, na primjer, SAD nastojao samo smanjiti svoju prisutnost u Europi, ali ostati u NATO-u, i dalje bi trebao održavati dovoljno snaga i sposobnosti da ispune svoje obveze prema NATO-u. Američki izdaci za obranu ne bi se time mnogo smanjili.
Interesi SAD-a isključuju bilo kakvo odvajanje od Europe. Razmislite što bi se dogodilo da SAD napusti NATO i fokuisira se na Indo-Pacifik, a onda Rusija odluči napasti neku od baltičkih zemalja ili Poljsku. Nezamislivo je da bi američki predsjednik mogao sjediti sa strane i ne činiti ništa dok bi Europa ratovala protiv brutalnog autokrata. Takvo nedjelovanje bilo bi posebno nevjerojatno kada bi Rusija dobivala veliku pomoć od Kine, iste sile kojoj se SAD okreće. Ako bi rat u Europi gotovo sigurno uvukao i SAD, onda je najbolji način da se izbjegnu golemi troškovi i rizici ne škrtariti na mirnodopskim obvezama. Najisplativija opcija je ostati (u Europi), ojačati postojeće saveze i spriječiti da do rata uopće dođe. Štoviše, rastuće partnerstvo između Rusije i Kine znači da su Europa i Indo-Pacifik sada neraskidivo povezani. Koliko god SAD možda želio dati prioritet jednoj regiji nad drugom, povlačenje iz Europe osnažilo bi Rusiju, glavnog partnera i saveznika Kine.
Prijedlog premještanja trupa iz Europe kako bi se ojačala priutnost na Indo-Pacifiku pogrešno tumači zahtjeve za odvraćanjem. Kina će najvjerojatnije napasti Tajvan ako postane očajna u bezuspješnim nastojanjima da se ujedini s tim otokom. U tom slučaju malo je vjerojatno da bi prebacivanje snaga iz Europe imalo većeg učinka za SAD. Takvo preraspoređivanje moglo bi lako izazvati eskalaciju signalizirajući početak odlučnije faze američkih napora da "obuzda" Kinu. Drugim riječima, dramatična demonstracija američkog povlačenja iz Europe radi povećanja vojne nazočnosti u Indo-Pacifičkoj regiji mogla bi potaknuti rat, a ne odvratiti ga.
U slučaju sukoba, SAD bi pozvale NATO
SAD također imaj različite koristi od članstva u NATO-u koje izravno pridonose njegovoj globalnoj vojnoj učinkovitosti, uključujući Indo-Pacifik. Suradnja Washingtona s europskim saveznicima u područjima poput koordinirane operacije obrane od balističkih projektila povećava sposobnosti koje Washington može koristiti za rješavanje prijetnji izvan Europe. Sudjelovanje SAD-a u vježbama NATO-a poput obuke u arktičkim područjima s finskim i norveškim trupama ili vježbanja amfibijskih operacija sa Švedskom, poboljšava sposobnosti američkih snaga. Snažan odgovor NATO-a na druge vrste prijetnji, uključujući kampanje dezinformiranja, gotovo je nemoguć kroz razmjenu obavještajnih podataka s partnerima, zajedničko planiranje i vježbe te kombiniranu analizu. NATO saveznici također razvijaju sposobnosti za zajedničko obavještavanje i ciljanje u zajedničkom borbenom prostoru, napor koji će vjerojatno ponuditi važne lekcije za slične inicijative u Indo-Pacifiku. Konačno, NATO je započeo rad na borbi protiv kibernetičkog rata, objavljujući Sveobuhvatnu politiku kibernetičke obrane, formirajući timove za brzu kibernetičku reakciju i izgradnjom Centra izvrsnosti kibernetičke obrane u Estoniji za razmjenu obavještajnih podataka, razvoj zajedničkih planova i normi za kibernetičku obranu i sudjelovanje u zajedničkim obukama i vježbama.
Prednosti koje NATO nudi Washingtonu očito nisu ograničene samo na Europu. Sve je jasnije da bi, u slučaju sukoba u Indo-Pacifiku, SAD pozvao NATO u pomoć. Iako se često pretpostavljalo da će savez biti promatrač ratova drugdje, veliki sukob s Kinom osporit će te pretpostavke. Kao što su opisali neki stručnjaci za obranu, kineska vojna doktrina poziva na paralizirajuće udare protiv neprijateljskih vojnih, društvenih i političkih sustava na početku rata. Takvi napadi mogli bi doprijeti do kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država, što bi barem u teoriji dalo temelj čelnicima NATO-a da se pozovu na članak 5, koji zahtijeva od ostalih članica saveza da priteknu u pomoć Washingtonu.
Ključna podrška europskih partnera
Opće uvjerenje je bilo - i s pravom ostaje – da će se europske vlade spremno držati podalje od američko-kineskog sukoba. Ta je želja jasno istaknuta izjavom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona početkom travnja da Europa ne bi trebala biti “uvučena u krize koje nisu njene”. Ali veliki napad na američke snage ili čak sam SAD mogao bi europskim čelnicima ostaviti malo izbora. Tijekom posljednjih nekoliko godina, europski saveznici približili su se otvorenoj podršci američkim obvezama u Indo-Pacifiku. Nekoliko članica NATO-a, uključujući Kanadu, Francusku, Njemačku, Nizozemsku i Ujedinjeno Kraljevstvo, poslalo je brodove u Indo-Pacifik. Samo u 2021. godini bilo je 21 takvo raspoređivanje. NATO također produbljuje svoja institucionalna partnerstva s Australijom, Japanom, Novim Zelandom, i Južnom Korejom kao znak priznanja kineske prijetnje. Nisu sve ove implementacije iznenađujuće. Francuska je već dugo prisutna u Indo-Pacifiku i tamo još uvijek ima preko 7000 vojnika. Ujedinjeno Kraljevstvo također ima povijesne veze s tom regijom, a članstvo s Australijom i SAD-om u trilateralnom sigurnosnom paktu AUKUS izravno je vezalo UK za indo-pacifičku sigurnost. Službeni strateški dokumenti NATO-a sve su eksplicitniji u identificiranju Kine kao prijetnje.
Čak i u slučaju invazije na Tajvan, mnogi europski saveznici mogli bi odlučiti ograničiti svoju pomoć na neborbene uloge. Ali takva podrška može biti ključna na brojne načine: u dijeljenju obavještajnih podataka; suradnji u kibernetičkoj obrani; povećanju proizvodnje streljiva; pružanju logističkih, medicinskih i drugih oblika podrške; potencijalnom i barem simboličnom raspoređivanjeu jedinica u druge indo-pacifičke zemlje. Takva bi pomoć mogla osloboditi SAD drugih obveza, popuniti praznine i poslati snažne signale o jedinstvenom odgovoru na svaku daljnju agresiju.
Rat u Ukrajini potvrdio važost savezništva
Bliska koordinacija s Europom također je ključna za napore SAD-a da se suprotstave kineskoj kampanji da dominira normama, pravilima i institucijama međunarodnog sustava. SAD to ne mogu učiniti same. Europska potpora mnogim novonastalim pitanjima – od klimatskih i kibernetičkih prijetnji do umjetne inteligencije – bit će ključna kako bi se osiguralo da te norme ne budu postavljene na način koji potkopava zajedničke interese. Istina, neka bi se razina suradnje nastavila da SAD napusti savez. Ali povrijeđeni prestiž, osjećaj napuštenosti i politički udarci koji bi uslijedili kada bi se shvatilo da Washington napušta Europu, učinili bi razočarane europske vlade odlučnijima da zacrtaju smjer neovisan o američkim ciljevima. Konačno, drugi će promatrati svako odvajanje SAD-a od Europe i izvlačiti vlastite zaključke. Washington teško može očekivati da će indo-pacifičke vlade dati svoje povjerenje naciji koja je prekršila obveze prema svojim najvjernijim saveznicima. Peking bi sumnjao hoće li SAD, koji je napustio Europu, moći ispuniti svoje obećanje da će braniti Tajvan.
Prijedlog o odvajanju SAD-a od Europe pogrešno tumači trenutačni strateški trenutak. Od Drugog svjetskog rata, SAD zagovara svoju međunarodnu ulogu pokrovitelja zajedničkog poretka od uzajamne koristi. Nakon dva desetljeća prijetnji američkom položaju - od Iraka do financijske krize, od "Amerika na prvom mjestu" do Afganistana - koordinirani odgovor na rusku agresiju u Ukrajini ponovno je potvrdio vrijednost američkog vodstva. Ukidanje ili čak značajno smanjenje europskih obveza SAD-a uništilo bi velik dio tog stečenog legitimiteta. To bi potvrdilo turobnu sliku koju Kina i Rusija sada prikazuju o SAD-u i ozbiljno bi potkopalo mukotrpne pokušaje SAD-a da izgradi reputaciju rijetke velike sile koja svijetu nudi nešto više od gole ambicije. Glavna konkurentska prednost SAD-a u nadmetanju s Kinom jest njegova dominantna globalna mreža prijatelja i saveznika. Sada je vrijeme za jačanje tih veza - u Europi i drugdje, piše Foreign Affairs.
